Kako su se Pulom 'šetali' nazivi njezinih predjela
Pula je grad bogat raznovrsnom toponimijom i egzotičnim nazivima svojih predjela i gradskih četvrti. Prema Hrvatskom jezičnom portalu, riječ "toponim" grčkog je podrijetla i označava "vlastito ime naselja ili zemljopisnog objekta". Jezikoslovna disciplina koja proučava mjesna imena sa stajališta njihova podrijetla naziva se toponomastika. Pulsko nazivlje, odnosno toponimiju, detaljno je obradio istarski jezikoslovac Viktor Božac (1932. - 2002.) u nekoliko nastavaka tijekom ranih 1990-ih u časopisu Jurina i Franina.
Tema današnjeg članka su neki pulski toponimi, promatrani kroz činjenicu da su tijekom povijesti mijenjali "topos", odnosno geografsku lokaciju. Naime, nazivi nekih pulskih i pripulskih predjela kretali su se horizontalno po teritoriju, premještajući se od nekoliko stotina metara do čak kilometar ili više. Primjeri takvih naziva su Šijana, Veruda, Mandrač i Stoja.
Šijana
Naziv Šijana izvorno se vezao uz područje mnogo sjevernije od današnje lokacije poznate pod tim imenom. Karte s početka 19. stoljeća ime Šijana smještaju uz crkvu Gospe od Milosrđa, uz cestu prema Valturi. Istovremeno, naziv se proširio i na obližnju šumu, prije nego što je dobila nadimak „Kaiserwald“. Na tom području najvjerojatnije se nalazilo rimsko naselje Seianum, jedna od mnogih rimskih rustičnih vila u okolici Pule.
Cesta koja vodi od današnjeg Trga na Mostu (Punta) prema crkvi i šumi krajem 19. stoljeća dobila je naziv „Šijanska ulica“, a prve kuće uz nju postale su poznate kao „Prigradsko naselje Šijana“. To se odnosi na najstarije kuće uz današnju Ulicu 43. istarske divizije.
Veruda
Naziv "Veruda", nejasnog podrijetla i značenja, stoljećima se vezivao uz otočić koji danas zovemo "Fratarski". Puni naziv bio je Santa Maria di Veruda, prema crkvi koja se ondje nalazila. Također, naziv je bio vezan i uz zaljev Veruda, što potvrđuje pomorska karta iz 16. stoljeća turskog pomorca Piri Re'isa, koji spominje oba lokaliteta s istim imenom. Rt Verudela nastao je kao umanjenica od Veruda.
Krajem 19. stoljeća, pod austrijskom upravom, na području današnjeg kvarta Veruda počelo je nicati naselje raštrkanih kuća, a kasnije i luksuznih časničkih vila. Već 1886. godine na kartama se to područje naziva „Prigradsko naselje Veruda“, premda je ranije bilo poznato pod imenom Contrada Felice.
Mandrač
Talijanska riječ mandracchio (ili istro-mletački mandraccio) označava kopnom omeđenu i zaštićenu lučku površinu namijenjenu zaštiti manjih plovila od nevremena. Upravo takvu funkciju neko je vrijeme imao plitki, muljeviti dio obale koji je na starim kartama Pule označen i kao Bootshafen. Nastao je zatrpavanjem jednog zaljeva u blizini današnjeg veslačkog kluba krajem 19. stoljeća.
Nakon nasipavanja, naziv "mandrač" opstao je i s vremenom se proširio na čitavu obalu uz željezničku stanicu, sve do Vallelunghe. Tako je, igrom slučaja i „pokvarenim telefonom“, mandrač danas samo uvala pokraj Vallelunghe, koja je nekada nosila naziv sv. Petra.
Stoja
Izvorno se naziv Stoja odnosio samo na poluotok u jugozapadnom dijelu razvedene obale Pule. Ime potječe od "stojnica", skloništa za ribarske barke iz kroatofone Premanture. S druge strane, talijanski naziv za ovo područje bio je Signole, no on je nestao već početkom 20. stoljeća.
Nakon Drugog svjetskog rata, naziv Stoja proširio se na čitav kvart uz cestu koja vodi prema poznatom kupalištu. Naime, u razdoblju Jugoslavije, nakon egzodusa starog stanovništva i dolaska novih stanovnika, postupno je zamijenjen raniji naziv „četvrt sv. Polikarpa“, koji se odnosio na gradsko područje od Mornaričkog parka do baraka i tvornice cementa.