Foto Pet arhitektonskih djela talijanskog 'racionalizma' u Puli
Da je Pula bogata svojom povijesnom i arhitektonskom slojevitošću, poznato je svima. No, ovaj muzej na otvorenom ujedno je i žrtva političke povijesti. U raznim narativima izgubljena je baština arhitekture iz razdoblja talijanske uprave (1918. – 1943.), koje je često svedeno isključivo na politički pečat fašizma.
Tijekom tog razdoblja, režim je u Puli izgradio dvadesetak novih zgrada i objekata, a u njegovoj posljednjoj fazi arhitektonska ostvarenja ušla su u stil tzv. talijanskog racionalizma, podvrste modernizma. Kod nas je o tim arhitektonskim postignućima prvi pisao i izlagao arhitekt, urbanist i kipar Antonio Rubbi (1955. – 2017.).
Talijanski racionalizam bio je arhitektonski pokret koji se pojavio 1920-ih i 1930-ih godina, a karakterizirala ga je usmjerenost na logiku, funkcionalnost i moderne materijale. Bio je pod utjecajem modernističkih načela, posebno onih Bauhausa i Le Corbusiera, ali je zadržao prepoznatljiv talijanski identitet. Racionalistički arhitekti nastojali su uskladiti tradiciju s inovacijom, često koristeći geometrijske oblike, čiste linije, kamen i armirani beton. Talijanski racionalizam crpio je inspiraciju iz antičke rimske arhitekture, preuzimajući njezin osjećaj za red, proporciju i monumentalnost. Iako su racionalisti prihvatili moderne materijale poput čelika i betona, često su se referirali na klasičnu simetriju, aksijalne rasporede i grandiozne prostorne kompozicije. To je bilo osobito vidljivo u arhitekturi fašističke ere, gdje je racionalizam korišten za projiciranje moći i kontinuiteta s imperijalnom prošlošću Italije.
Kronološki ćemo, uz fotografije privatnog arhiva Stanka Guština, navesti pet istaknutih primjera (ima ih još) te arhitekture koja se u Puli afirmirala od sredine 1930-ih do Drugoga svjetskog rata.
Palača pošte i telegrafa
Danteov trg dobio je prvu zgradu u nizu u novom, tada popularnom stilu racionalizma i modernizma – modernu Palaču pošte i telegrafa (Palazzo delle Regie Poste e Telegrafi). Arhitektonsko rješenje djelo je službenog arhitekta talijanskih pošta i željeznica, Angiola Mazzonija. Zgrada je svečano inaugurirana u studenom 1935. godine.
Osim prepoznatljivog spiralnog stubišta obloženog mozaikom od crvenog stakla, fasadu su obilježavali i tri uspravna fascija (simbol fašizma) te spomenik palim telegrafistima u Velikom ratu, izrađen od crno-zelenog mazonitnog mramora.
Nakon Drugog svjetskog rata, vanjska ornamentika je uklonjena. U zgradi su i dalje uredi pošte, ali je odnedavna u velikoj čekaonici Zavod za mirovinsko osiguranje.
Autostanica
Zgrada autostanice (Autostazione) u Puli na ulici Carducci (Istarska) dovršena je 1937. i puštena u rad 1938. godine. Djelo Bernardina Fabra, projektirana prema strogim kriterijima praktičnosti, sastoji se od impozantnog i elegantnog zakrivljenog tunela, čiji svodovi od staklenih blokova propuštaju prirodnu svjetlost. Uz čekaonicu se nalazila prodavaonica karata, dok je uz Carrarinu ulicu bio smješten bar. Na gornjim katovima nalazi se nekoliko otmjenih i gospodskih stanova. Autostanica je korištena do 2002. godine.
Sjedište Građevinskog odjela
Zgrada s polukružnim pročeljem od bijelog kamena, smještena na raskrižju današnje Mletačke i Flanatičke ulice, građena je između 1939. i 1940. godine. Izvorno je služila kao sjedište ureda Građevinskog odjela u Puli (Genio Civile).
Poput poštanske zgrade, i ovu je projektirao arhitekt Angiolo Mazzoni. Bijeli kamen na pročelju imitira fasadu ranije zgrade pošte, dok se unutar zgrade nalazi manja verzija spiralnog stubišta, idejno povezana s poštanskom palačom.
Nakon Drugog svjetskog rata, u zgradu su se isprva smjestili uredi Angloameričke vojne uprave u Puli (1945. – 1947.), a danas je ondje sjedište Istarske županije. Tijekom jugoslavenskog razdoblja bila je poznata kao "zgrada komiteta", jer su u njoj bili smješteni uredi tada vladajućeg Saveza komunista.
Provincijski centar za higijenu i profilaksu
Djelo arhitekta Lina Moschenija, zgrada Provincijskog centra za higijenu i profilaksu s tuberkuloznim dispanzerom (Istituto provinciale d'igiene e profilassi e Dispensario antituberculare) dovršena je 1940. godine, pokraj gradskog stadiona. Zgrada je u donjem dijelu obložena domaćim istarskim kamenom, dok je ostatak izveden u opeci. Sastoji se od centralnog dijela s prostranim prilaznim stepeništem i dva bočna krila.
I danas poznata kao "zgrada higijenskog zavoda", služi kao sjedište Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije, smještenog u Nazorovoj ulici.
Palača Banke Italije
Ambiciozna i monumentalna zgrada Banke Italije (Palazzo Banca d'Italia) na vrhu Giardina izgrađena je relativno kasno, pred sam kraj talijanske vlasti. Iako je početkom 1940. godine vanjska struktura već bila dovršena, njezina je konačna izgradnja i inauguracija uslijedila tek u srpnju 1941. godine.
Za njezinu izgradnju srušen je stari objekt u kojem se nalazilo kino Ideal. Djelo arhitekta Vincenza Munarija, palača je dizajnirana tako da bijelim kamenom evocira izgled starih istarskih kaštela.
Tijekom jugoslavenskog razdoblja, u početku, na glavnom tornju bio je postavljen natpis „TITO“, a kasnije je bila poznata kao „es-de-ka“ (SDK, Služba društvenog knjigovodstva).
