Ispovijest Eleonore Matković Čakić

Kada sam, držeći se za kumovu ruku lagano hodala na putu prema novom životu, bila sam presretna. Osjećala sam se kao princeza, i sve mi se činilo kao neki san. Srce mi je uzbuđeno lupalo i osjećala sam se posebno. 

Za ruku me držao muškarac, koji je u danima kada sam donosila svoju najtežu životnu odluku, kada sam u svibnju prošle godine odlučila izaći iz tadašnjeg braka, bio moja najveća potpora i moj savjetnik… Nije bilo lako u 64. godini započeti nov život i kolikogod bila hrabra, trebala sam nekoga tko bi me podignuo kada bih posrnula. To je bio on, danas moj kum Rudi Čabrijan iz Kostrene, uz kojeg sam se i na dan vjenčanja osjećala sigurnom i sretnom što će me upravo on dopratiti do mog budućeg supruga Nenada Čakića.

Bila sam jako sretna i zbog toga što su pokraj nas lagano lepršale naše male djeveruše, nećakinje Korinna Matković i Dora Ćakić, a iza nas moja narančasta ljubav, francuski buldog Yen,  za kojeg se brinuo naš prijatelj Danijel Božić iz Zagreba.

Dok smo hodali puteljkom do livade na kojoj nas je čekala matičarka Mladenka Licul i gdje su nestrpljivi bili Nenad i njegov kum Besim Agušaj, znala sam da su oči svih uzvanika uprte u nas. Ne samo što sam, bez lažne skromnosti, izgledala prekrasno, mladoliko i razigrano, već i zbog toga što uz mene nije, kao što je uobičajeno, bila kuma. Umjesto toga uz mene je bio prezgodni kum odjeven u casual stilu, što je, sigurna sam, zaintrigiralo uzvanike i našoj svadbi dalo još jednu posebnost. Zapravo od nas se i očekivala drugačija svadba, kao najpoznatijeg medijskog para u Istri.

„Da, to je to. On u jeansu, a ti princeza. Za poludit mi se sviđa ta kombinacija“, napisala mi je u poruci među ostalim, moja kuma iz prvog braka, Vesna Radman iz Poreča.

Mi smo dokaz da za ljubav nikada nije kasno

Osjećala sam se zanosno i lijepo. Ne samo zbog prekrasne vjenčanice – glamuroznog bijelog svilenog kombinezona s ogromnom mašnom od tila, koju su samo za mene dizajnirali hrvatski dizajneri Nikica Ivančević i Vjeko Franetović iz eNVy Rooma, već zbog toga što je moja ljepota dolazila i isijavala iznutra, baš kao što mi je u jednoj od mnogobrojnih poruka napisala jedna meni izuzetno draga osoba.

„Draga moja, gledam na portalu vašu fotografiju s vjenčanja i vidim te obasjanu ljubavlju i nježnošću. Zračite mirnoćom i skladom. Zaslužila si to. Želim Vam sreću. Tvoja prijateljica iz vrtića, škole, ulice…“

Da, bila sam jako sretna i u tome je bila tajna moje ljepote kojom sam zračila toga dana. A sreća je kad voliš i kad si voljen, a ja sam oko sebe na svadbi okupila samo one ljude koje uistinu volim i koji vole mene. I zato je atmosfera bila tako topla i ugodna. Osjećala sam da je u Stanciju Stare Staze u Kršanu, gdje se održavala svadbena ceremonija i svečana večera, ušetala ljubav.

I dok su isto odjevene djeveruše bacale latice bijelih ruža putem kojim smo se moj kum i ja približavali matičaru, pratio nas je pljesak uzvanika. Bilo je to nešto neprocjenjivo i meni posebno važno. Osjetila sam snažnu podršku svih gostiju, obitelji i naših dragih prijatelja, dok su okupljeni u vrtu stancije čekali početak službenog obreda vjenčanja.

Moji su se osjećaji ispremiješali, hodala sam kao u nekom polusnu, nekako kao da lebdim... Srce mi je počelo ubrzano kucati i treperiti, a kumov jači stisak ruke bio je znak njegove potpore „još samo korak-dva i imaš nov život“.

Da, još samo malo dijelilo me od novog života u kojeg sam kročila sa gotovo 65 godina. Većini osoba, naročito žena, nije lako u toj dobi ponovno stati pred matičara. Za tako nešto ipak treba imati hrabrosti. Ali ja o godinama nisam razmišljala. Jer što su godine? Samo brojka.

Moj mladenački duh ne mogu pokoriti nikakve godine. Uostalom znala sam da me s nestrpljenjem čeka muškarac koji me jako voli i koji jedva čeka da našu ljubav potvrdimo i bračnim zavjetom. Zato je njegovo glasno DA, puno glasnije od mojeg i malo glasnije od uobičajenog, bilo jako simpatično pa je popraćeno i burnim pljeskom uzvanika, koji su s nama podijelili našu sreću.

A sreću nam nije mogao pokvariti ni Alen Vitasović, kojeg je kao iznenađenje angažirao moj dragi da mi otpjeva 'Ku mi rečeš da' i 'Ne moren bez nje'. Nažalost, već u 17 sati, u koliko je bilo vjenčanje, Alen je već bio malo „veseliji“, pa pjesme nisu otpjevane na profesionalnoj razini, ali to je naš Alen. I nitko mu nije zamjerio.

U novi život kročila sam na pragu 65. godine života

Moju sreću toga dana ništa nije moglo omesti. A do prije nešto više od godinu dana, o njoj sam mogla samo sanjariti. Ali bolest (po svim simptomima korona, ali tada još nije bilo testiranja) nagnala me na razmišljanje o smislu života uopće i prilikama koje zbog 'mira u kući' ili mišljenja okoline više ne smijem propuštati. Meni je Covid otvorio oči, razbistrio misli i dao snagu da učinim ono u što sam se klela da neću nikada učiniti, pa me Glorija Paliska na svadbi smiješeći se zezala: „Vidiš, nikada ne reci nikad. Na našoj božićnoj večeri prije dvije godine, bila si jako čvrsta u svom stavu da se nikada ne bi rastavila“. Život zbilja piše nevjerojatne priče, a u moj se život, čvrsto vjerujem, umiješao i Svemir.

Moram priznati da nisam bila sretna u braku, iako je naizgled sve, kao kod mnogih takvih brakova, izgledalo savršeno. Za promatrača sa strane imala sam sve: materijalno situirana, poslovno uspješna, s bogatim društvenim životom, putovala svijetom…

Imala sam sve, a zapravo nisam imala ništa, jer više nije bilo ljubavi. Ni moj bivši suprug, ni ja nismo loši kao ljudi, ali jednostavno nismo uspjeli… Nisam bila sretna, možda ni on, ne znam… Odluku da odem donijela sam kada sam se našla gotovo na rubu života, kada je moja obitelj mislila da ću možda i umrijeti. Stala sam, osvrnula se na život koji sam imala do tada i rekla: želim svojih pet minuta. I donijela životnu odluku. 

Stavila sam sebe na prvo mjesto i nije me zanimalo što će reći obitelj, prijatelji, susjedi… Nitko! Dosta sam brinula o tome što će reći drugi. Nisam više željela biti uzorna i poslušna supruga, pristojna nevjesta, draga susjeda… Svima sam bila oslonac, a i meni samoj je oslonac trebao. Bila sam umorna od takvog života.

Otišla sam od kuće i supruga, ostavivši samo pismo jer sam se bojala njegove reakcije. Znam da sam mu nanijela bol i žao mi je zbog toga, ali on je bio osoba s kojom se o takvim stvarima nije moglo normalno komunicirati. Ostavila sam mu sve i uzela samo ono meni najvrjednije, nešto što nije imalo cijenu, mog francuskog buldoga Yena. I zato je i on bio veoma važan 'muškarac' na mom vjenčanju. Naravno, i on je bio svečano odjeven, s mašnicom u boji odijela mog supruga.

Iskreno, nisam se uopće htjela vjenčati već samo živjeti s muškarcem kojega volim. Pa tko se udaje u 65. godini i to za 11 godina mlađeg muškarca? „Samo celebrityji. I ti. Pa i ti si poput glumice“, znao se šaliti moj novi suprug.

Nakon višemjesečnih nagovaranja najprije sam pristala na vjenčanje u četvero, nakon toga samo u krugu obitelji, ali na uporno inzistiranje mog dragog, kojemu je ovo prvi brak, vjerujem i posljednji, pristala sam na pravu svadbu s puno uzvanika i počela uživati u pripremama. Čak štoviše, sve sam radila s toliko strasti da mi je moj dragi ponekad spočitnuo da ne trebam baš toliko biti perfekcionista.

Ali željela sam da sve bude savršeno. Ovog puta, da. I ništa nisam prepustila slučaju. Pogotovo ne svoj izgled. „Moram vam reći da ste bila prekrasna mladenka, puno mladih mogu se sakriti pored vas“, napisala mi je uz čestitku bivša prva susjeda u Starom gradu i znam da je to bilo iskreno.

Znala sam točno kako želim izgledati i u pet minuta zajedno s dizajnerom Nikicom skicirala vjenčanicu kakvu želim. Kasnije sam uz njegovu pomoć odabrala vjenčani nakit i sandale, a umjesto buketa preporučio mi je malenu fensi torbicu. Za mladoženju je predložio boju odijela i košulje. Za šminkanje na dan vjenčanja angažirala sam poznatu riječku vizažisticu Ivu Berišić.

Moj kum nije odjenuo odijelo, a to sam i očekivala. Bio bi zapravo smiješan u odijelu jer to ne bi bio on. On je pravi boem i prakticira nekonvencionalni životni stil, i svojim se ponašanjem namjerno suprotstavlja uvriježenim moralnim i kulturnim normama i to mi je kod njega cool.

Naša svadba bila je po mnogim detaljima drugačija. Osim obaveznog testiranja na Covid za sve uzvanike, imali smo zaštitara koji je pratio ulazak u svadbeni prostor, i nitko od gostiju, osim službenih fotografa Foto Studija Festival - Rajka, Sanje i Marine, nije smio ništa slikati mobitelima, niti bilo što s našeg vjenčanja objaviti na društvenim mrežama.

Nismo imali ni tradicionalni prvi ples mladenaca. Moj zgodni, mlađi muž koji je meni za ljubav pustio kratku bradu koja mu je dodatno davala na šarmu, je umjesto toga održao prigodni govor. Istina, jako smo željeli s djeverušama otplesati prvi ples, odnosno koreografiju iz posljednje scene hit serije The Affair. Čak smo bili angažirali plesnu trenericu Moniku Derossi Crnogorac i odradili nekoliko sati vježbe. Ali moj, tada još zaručnik, bio je potpuno 'drven'. Jednostavno, Nenad nije od plesa već od riječi, pa je njegov govor bio jako duhovit i svih je nasmijao do suza.

Volim osjećaj slobode koji imam i volim način na koji me Nenad voli

Osim što je predstavio i opisao sve uzvanike, bilo je zanimljivo saznati da se u mene zaljubio čim me prvi put ugledao u lipnju 1994. godine kako sam sva preplanula, u kratkim hlačicama i majici, s podignutom kosom u repić, ušetala u njegov tadašnji ured. Bio je tajnik labinskog IDS-a, pokretao je privatnu novinu i labinska fotoreporterka Slavica Ružić mu je mene, tada već iskusnu novinarku, preporučila za glavnu urednicu. Rekao je da me od tada strpljivo čekao 27 godina i da je smršavio čak 25 kilograma kako bih postala njegova, te da je pretrpio šest sati bolne tetovaže da bi ispunio jedan od mojih uvjeta za vjenčanje… Bio je jako zabavan i šarmantan, ja sam bila jako ponosna na njega, a publika se izvrsno zabavljala, smijući se do suza.

Nenad me učinio sretnom, i s njim je život kao iz bajke. Dijelimo iste interese, hobije, strasti, volimo istraživati… I ono najvažnije, s njim mogu pričati o svemu i podijeliti sve. Volim osjećaj slobode koji imam s njim. I volim način na koji me Nenad voli. Osjećam se kao princeza i živimo život punim plućima. Mi smo dokaz da za ljubav nikada nije kasno. 

Nakon službene ceremonije preselili smo se na terasu uz bazen gdje su se gosti mogli osvježiti pićem i okrijepiti izvrsnim predjelom. Osoblje Starih staza profesionalno je odradilo svoj posao pa su za kompletan menu doista dobili pohvale svih uzvanika. Kao i muzika koju je puštao DJ Nikola z Kukurini. Samo je mom bratu malo nedostajala harmonika. Mislim da je moj Marjeto bio jedina osoba kojoj su tog dana zasuzile oči. Možda i zato što s nama nije mogla biti i naša sestra Sonja, ali smo je vidjeli i čuli preko video poruke, što me nakratko jako rastužilo.

Bila je to jedna luda noć, noć iz snova, noć u kojoj sam u svojoj 65. godini života počela živjeti. Čitajući kasnije poruke podrške prijateljica, poznanica, pa čak i manje poznatih fejs prijateljica shvatila da ima puno žena, koje su iz raznih razloga ostale u nesretnim brakovima. Drago mi je da sam im na neki način postala uzor i da su shvatile da nikada nije kasno za novi početak.

„Došla mi je želja da opet pokušam“, „Vi ste dokaz da nikada nije kasno“, „Dala ste mi vjetar u leđa“, „Divim vam se i dajete mi nadu da za sreću i ljubav nikada nije kasno“. „Bila ste prekrasna mladenka, ali vi ste i inače lijepa žena“, samo su neki od komentara koji su me jako razveselili.

Drago mi je da sam mnoge žene koje su u istoj ili sličnoj situaciji potaknula da se zamisle nad svojim životom, jer život je uistinu prekratak.

Drage moje, počnite se voljeti. Stavite sebe na prvo mjesto, oslobodite se okova, krenite i nemojte se više osvrtati. Život je samo jedan, život je lijep i skrojite ga po svojoj mjeri. Sretno! (Napisala: Eleonora Matković Čakić, fotografije: Foto Festival)

Poslovno partnerstvo pretvorili životno

Labinsko vjenčanje godine dogodilo se 4. lipnja u stanciji Stare stare. Vjenčali su se Eleonora Matković i Nenad Čakić, poznati istarski medijski djelatnici, koji su svoje 27-godišnje poslovno pretvorili i u životno partnerstvo.

Eleonora Matković i Nenad Čakić, vlasnici su dvije izdavačke tvrtke u čijem su vlasništvu mjesečnik i portal Labinstina.info, portali Istarski.hr, Pazinstina.info, Putujmo.net, istarski oglasnik Istarski.net i istarska poslovna tražilica Istra.biz.

Eleonori Matković vjenčani kum bio je Rudi Čabrijan iz Kostrene, a Nenadu Čakiću Besim Agušaj iz Rapca. Na svadbi je bilo oko 70 uzvanika iz Labina, Pule, Vodnjana, Rijeke, Zagreba i Beograda, među kojima i nekoliko osoba iz istarskog i hrvatskog javnog života.