Pogledali smo i ocijenili dokumentarac o Labinskoj republici
Kada je početkom rujna prošle godine u Labinu započelo snimanje dugometražnog dokumentarnog filma 'Labinska republika: Stvarnost iza legende' u produkciji labinskog Level 52 za HRT, prvo što sam pomislio bilo je: valjda će netko napokon snimiti priču o štrajku labinskih rudara lišenu bilo kakve ideologije i mitova.
Scenarist Toni Juričić, čiji mi rad nije bio nepoznat, ipak mi je ulijevao povjerenje i nakon što sam napokon pogledao film, ne mogu sakriti oduševljenje ovim odličnim dokumentarcem. Priča o Labinskoj republici, odnosno samoj pobuni rudara, u ovom je filmu samo dio priče o početku i kraju rudarenja na Labinštini, a način na koji je Juričić u priču uključivao neke 'sporedne' stvari poput Mediteranskog kiparskog simpozija, Labin Art Republike ili Labin Art Expressa vrlo je inovativan i naracijski jako zanimljiv.
U filmu ništa nije prešućeno, pa ni drugi veliki štrajk iz 1987. godine, koji je i nakon pada komunizma ostao u debeloj sjeni mitovima opterećene Labinske republike. Narator nas kroz vrlo zanimljiv način vodi kroz povijest rudarenja na Labinštini, a odlično je pogođen i izbor sugovornika.
Ima u filmu dijelova koji će sigurno izazvati kontroverze. Autori filma su, što mi je posebno bilo simpatično, čak bili dovoljno drski da se narugaju igranom filmu 'Crveni i crni', redatelja Miroslava Mikuljana.
Pored scenarista Tonija Juričića, filmsku ekipu čine snimatelj i redatelj Goran Načinović, skladatelj Sanel Isanović i producentica Bianca Dagostin.
Glazba Sanela Isanovića zaslužuje poseban osvrt, jer riječ je o jednom od najnadarenijih autora pozadinske glazbe i samo je pitanje dana kad će njegove usluge zatražiti i neko poznato redateljsko ime. Atmosfera koju on postiže svojom glazbom je nadrealna. Mogao bih ga satima slušati.
Goran Načinović je svoj dio posla obavio zanatski korektno, a meni su posebno dojmljive scene snimane dronom. Tek se iz zraka vidi koliko je Labin danas, nakon svih obnovljenih fasada i krovova, postao prekrasan grad.
Meni osobno, najslabija karika u firmu su animacije koje je radio pulski animator Vibor Juhas. On je svojim osebujnim stilom oživio neke od ključnih trenutka pobune, ali nekako mi njegov stil nije legao za takvu tematiku. Zato je prava šteta da produkcija nije raspolagala s većim budžetom, pa da se umjesto animiranih snime igrane scene, što je danas uobičajeno kod dokumentarnih filmova. (Nenad Čakić)
