Sudac američkog Vrhovnog suda rodom je iz Trgeta!

„Prošećem po mjesnom groblju i nailazim na prezime Višković. Onda odem u crkvu i ponovno isto prezime. Tada znam da sam na jednom zaista posebnom mjestu, da je ovdje moje nasljeđe, da sam tu doma.“ Tako priča Newyorčanin Gianni Višković, sin našeg iseljenika Bruna Viškovića, inače po struci ortoped.

I njegov brat William, koji je kao i Gianni nedavno stigao u Trget na 80. rođendan svoje majke Glorie, ostvario je zavidnu karijeru u New Yorku. Dogurao je do suca Vrhovnog suda države New York. "Osim jednog Hrvata u Clevelandu, mislim da niti jedan drugi hrvatski iseljenik nije dogurao do pozicije suca Vrhovnog suda", ponosno će otac Bruno, koji je do umirovljenja vodio uspješan restoran u New Yorku. I Williamova supruga Felicia je pravnica. „Nisam odavde, ali jako mi je ovdje lijepo i volim dolaziti. A i djeci je ovdje lijepo“, rekla nam je Felicia 31. srpnja tijekom našeg druženja s obitelji Višković u Trgetu.

William ima kći Ericu i sina Adama, koji studira na vojnoj akademiji i planira postati pilot. „Nije li to opasno? Sigurno se brinete“, pitamo Williama. „Naravno da se brinem, ali brinem i kad vikendom izađe s prijateljima“, nonšalantno će William, dajući nam potom do znanja da njegov sin ipak uživa njegovo puno povjerenje. Sudac je, mnogo toga bi ga mogli pitati o SAD-u, no unaprijed se ograđuje.

„Ne bih smio pričati o politici. Mogu samo općenito reći da sada ovdje vidim puno više slobode nego 1967. godine, kad sam ovdje bio prvi put. Onda su svugdje visjele Titove slike, ljudi su bili nekako povučeni, a danas svi o nečemu pričaju i otvoreno govore“, primjećuje William. Mene pak pita čega se ja sjećam iz bivše Juge, a ja mu odgovaram „žvakaćih guma, stripova i sastanaka Radničkog savjeta“.

„U jednom pubu u Astoriji imaju ogroman otvoreni prostor, kao neku terasu, zove se Studio Square. Tamo je organizirano praćenje utakmica hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Nevjerojatno je kakva je tamo bila atmosfera. Svi u dresovima na kockice, plješću, navijaju. Odlična atmosfera“, nastavlja William.

„Nevjerojatno je koliko je nogomet napravio na prepoznatljivost Hrvatske. Tog dana kad su se igrale utakmice, javio mi se veliki broj ljudi. Talijani, Irci i drugi, svi mi šalju poruke u stilu 'ne možemo vjerovati kako daleko ste vi dečki stigli, čestitamo, super ste'. Bilo je fantastično“, priča Gianni.

I Gianni i William rođeni su Amerikanci, no još uvijek osjećaju veliku povezanost ne samo s rodnim krajem, već i drugim istarskim iseljenicima u SAD-u. Ta je bliskost, reći će nam Gianni, u slučaju prve generacije još jača, no u slučaju treće ipak već polako slabi, naročito u odnosu na druge Istrane u SAD-u.

„Oni su ipak Amerikanci i druže se na temelju drugih interesa, a ne toliko na temelju porijekla. Ipak, povezanost s istarskom iseljeničkom zajednicom postoji, samo što nije toliko bliska“, reći će Gianni. Zbog toga je, smatra, važno redovito dolaziti s djecom kako bi naučili što više o zavičaju svojih nona i noneta.

Svi rado dolaze u Trget gdje Bruno ima kuću, neki su tijekom ovog obiteljskog okupljanja bili smješteni u Rapcu, a drugi nešto dalje. Bilo je vremena i za posjet Boljunu, odakle je Brunova supruga Gloria, rođena Rogović. Gianni ima kći Isabel i sina Quinna. Zaposlen je u jednoj grupaciji koja okuplja veći broj liječnika i medicinskih stručnjaka.

S obzirom da su cijelo djetinjstvo uživali u vrhunskim istarskim specijalitetima, ne čudi da naši sugovornici dobro poznaju lokalnu kuhinju. „Moje omiljeno jelu su fuži“, reći će William. „A ja volim ribu“, dodat će Gianni. „Ako dođeš New York, obavezno nam se javi, častimo te fužima“, kazao nam je William. „Fuži in New York. Odličan naslov za članak“, složismo se. (Kristian Stepčić Reisman)