Nakon 70 godina pozvani u kuću koju su 1945. morali napustiti

2
Foto: Jutarnji list
Foto: Jutarnji list

Fulvio Tomizza, talijanski književnik istarskih korijena, u većini se svojih romana bavio tematikom iseljavanja istarskih obitelji nakon Drugog svjetskog rata u Italiju. Tema ga je zaokupljala jer je i sam prošao to mučno iskustvo. Rođen je bio u selu Juricani nedaleko od Umaga, gdje su živjeli naraštaji i naraštaji njegove obitelji. A takvu sudbinu dijelio je s brojnim obiteljima koje su na kamione stavile sve što su imale i zauvijek rekle zbogom Istri, svojim imanjima, starim kućama, rodbini, prijateljima. Ta su sela u okolici Umaga i Buja jednostavno opustjela. Neki drugi ljudi tada su došli i pokrenuli novu povijest. To je sudbina takvih pograničnih područja. Iseljavanja i doseljavanja dio su života ovdašnjih generacija, piše Jutarnji list.

Među tim obiteljima bila je i bogataška obitelj Covra. Po njima je čak i zaseok Kovri kraj Brtonigle dobio naziv. Na to su područje došli u 16. stoljeću, kako kaže obiteljska legenda ili možda istinita priča, u bijegu od Turaka s Korčule. Bila je to tada bogata plemićka obitelj koja je odlučila spas i novi život pronaći u Veneciji. I tako su otplovili u smjeru sjevera. Međutim, nevera ih je prisilno iskrcala u maloj lučici Karigador samo nekoliko kilometara od Brtonigle. I tu su našli dom jer im se svidio kraj. Osnovali su naselje, podignuli imanje i ovdje sretno stvarali čak deset generacija. Imali su oko 20 hektara zemljišta, veliku kuću sa štalama, uglednu mesnicu u Brtonigli, bavili su se stočarstvom, maslinarstvom. I kao i svaka bogatija obitelj u Istri u to doba, imali su sluge koje su im pomagale na zemlji, ali i u kući. I tada je došao nesretni Drugi svjetski rat. On je sve promijenio, posebno poraće. Čak 200.000 stanovnika Istre optira za odlazak u Italiju, suočivši se sa sudbinom stranca u Trstu. Među njima su u kamionu otišli i oni.

Druge nije bilo

- Giovanni Covra, poznati mesar, odlučio je sreću pronaći negdje drugdje - kaže njegov 80-godišnji sin Tullio kojega smo ovaj tjedan upoznali u Kovrima.

Sjedili smo s njime za bogatom trpezom u njegovoj rodnoj kući. Tamo je, naime, sa sinom Giannijem i dvojicom unuka blizanaca ponovno došao na djedovinu u posjet sadašnjim vlasnicima imanja obitelji Kraljević. Iz kuće je otišao davne 1946. godina s roditeljima. Bilo mu je samo 10 godina. Ni on sam nikad nije vjerovao da će se tamo vratiti. Bio je on u Istri i Kovrima i nakon što je otišao zauvijek u Trst, ali nikad nije bio u kući. I uvijek ga je zanimalo što se dogodilo s kućom, tko u njoj obitava, kako izgleda. Pitamo ga zašto je njegova obitelj zapravo odselila, je li naša sreću u Trstu, žale li što su otišli.

- Moj je otac otišao u Trst iz Kovri među prvima u ovom kraju. Pitate me zašto. Pa zato što druge jednostavno nije bilo. Tada je moja obitelj tu u okolici imala 20 hektara zemljišta. Bili smo jako bogati. Kad je Tito došao na vlast, polovicu toga su nacionalizirali. A polovicu su nam zemlje isplatili, i to za sitan novac. Moj otac ovdje nije vidio perspektivu i odlučio je otići u Trst. Bio je poznati mesar ovdje u okolici, išao je prije mene, sestre i moje majke i tamo je otvorio mesnicu u središtu Trsta, koja i danas radi i ima veliku tradiciju. Poslije dvije godine i mi smo išli za njime - prisjeća se Tullio. Ona je sada u sasvim novim ruhu, postala je luksuzna dizajnerski uređena vila s pet zvjezdica koja priča tradiciju te obitelji, ali i obitelji Kraljević koja je kuću kupila od općine 1989. godine i odonda je u njoj živjela da bi je sada kompletno renovirala za iznajmljivanje za bogataše.

A u rodne Kovre došao je na poziv Nataše i Nenada Kraljevića, brata i sestre koji su na ovom bogatom imanju živjeli godinama. Ovo nije prvi njihov susret. Naime, kada su s majkom doselili u kuću krajem osamdesetih godina, posjetili su obitelj Covra u Trstu jer su im trebali neki papiri za kuću. I tada su mlađahni brat i sestra dali naivno dječje obećanje Tullijevu ocu - mi ćemo jednog dana obnoviti vašu djedovinu i pozvati vas da budete naši gosti.

- I to smo ispunili. Poslije toga nismo bili više u kontaktu s obitelji Covra do praktički prije nekoliko mjeseci kad smo temeljito obnavljali kuću. Odlučila sam se javiti gospodinu Tulliju i poslala sam mu poruku na Facebook da mu kažem da smo obećanje ispunili i da bi nam bilo jako drago kad bi nas posjetili. I tako smo se ponovno susreli nakon trideset godina. To je bila posebno emocionalna situacija i za nas i za njega. Željeli smo da znaju da se o ovoj kući dobro brinemo i da prenosimo i dalje priču o njezinoj tradiciji - priča nam emocionalna Nataša Kraljević. Nije mogla skriti koliko je bila uzbuđena kada joj je gospodin Tullio odgovorio da bi rado bili njihovi gosti.

- Tako sam se tome radovala, kao i moj brat. Ova kuća zaslužuje takav tretman. Ima poseban ugođaj i u njoj se dobro osjećate, a još bolje spavate - kaže nam Nataša.

Taj prvi susret, kao i ovaj kojemu smo svjedočili bio je poseban. Susret novih prijatelja, koje je spojila sudbina i jedna stara predivna kuća. Nataša i Nenad dočekali su Tullija i Giannija na kućnim vratima, počastili ih večerom u novoj obiteljskoj blagovaonici za masivnim drvenim stolom, pokazali im svaku prostoriju njihove rodne kuće koja je poprimila novi izgled, ali zadržala stari kameni pod, erte i klasični istarski baladu, ćaskali čitavu večer i poslijepodne o nekim starim i novim vremenima, o igri sudbine, povijesti naroda iz ovih krajeva, a djeca obiju obitelji uz smijeh i veselu priču brčkala su se u bazenu. A Tullio i Gianni nisu došli praznih ruku. Sa sobom su donijeli stvari koje su nekada bile u kući. Htjeli su i na materijalan i simbolički način stvoriti novi most prijateljstva.

Austro-ugarski ekspres lonac

- Sa sobom smo prvi put donijeli ekspres-lonce iz doba Austro-Ugarske. Jedan je čak iz daleke 1827. godine, a po njemu se vidi da je bio jedan od skupljih u to vrijeme. Također, donijeli smo i sliku koja prikazuje kuću kakva je nekada bila, jer nažalost, starih fotografije nemamo, zatim staru sliku mog djeda koji je bio u austrougarskoj vojsci, moje bake, rodoslovno stablo naše obitelji čak iz 16. stoljeća, kao i naš plemićki grb sa srcem jer naše prezime dolazi od venecijanskog naziva za srce - kaže nam Tullio. Donijeli su i veliku drvenu posudu u kojoj se nekad mijesio kruh.

- To je poseban predmet za koji smo željeli da bude ponovno u ovoj kući. Njega smo koristili i u Trstu, ali samo kad su bili veliki blagdani. Tada je moja majka u njemu mijesila kruh i svi bismo se sjetili Istre i našeg rodnog sela - prisjeća se sin Gianni koji je oduševljen izgledom kuće.

- Kad smo otišli, ali ne samo mi, nego i druge obitelji ovog kraja, ostala je neka gorčina. Svi smo si nešto zamjerali. I ovi koju su ostali i ovi koji su otišli. Ali mi danas ne želimo govoriti o tome. Želimo zaboraviti ono što je bilo i na neki način simbolički otvoriti novi list. Pomiriti te dvije stvari i moći bez srdžbe doći ovdje i čestitati novim vlasnicima što su tako lijepo uredili našu djedovinu i što su tim uređenjem istaknuli povijest moje obitelji - kaže nam Tullio. Kad ga pitamo je li mu bio težak rastanak od rodne kuće te davne 1946. godine, iako je tada imao samo 10 godina, itekako se sjeća odlaska iz Kovri.

- Bilo nam je teško, ali bilo je na neki način i uzbudljivo. Išao sam u veliki grad i to je za mene kao dijete bila dobra stvar. U drugu ruku, sve smo ovdje puštali i to ne može biti lako. Danas kad se vratim i sve ovo vidim, suza mi dođe na oko - priznaje nam Tullio. A Nataša i Nenad obećali su im i boravak u kući. To će za Tullija biti poseban događaj, piše Jutarnji list.

Povezane vijesti

Najnovije vijesti