Dnevnik nogometnog navijača: Iz Rusije s ljubavlju

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji moje je sedmo veliko nogometno natjecanje na kojem sam barem jednu utakmicu naše reprezentacije pogledao uživo. Pritom sam imao sreću da su među tim utakmicama i naše dvije najveće pobjede – protiv Njemačke u Lyonu 1998. godine i ova nedavna, protiv Argentine u Nižnji Novgorodu. Iskreno vjerujem da će na ovom prvenstvu Vatreni imati još povijesnih pobjeda, a moja ekipa već se dogovorila da u slučaju našeg plasmana u polufinale, ponovo idemo u Rusiju.

U Rusiji smo proveli šest dana, spavali smo u Moskvi, a na dan utakmice brzim vlakom otputovali smo u 400-injak kilometara udaljeni Nižnji Novgorod gdje se igrala utakmica s Argentinom. Do Moskve smo letjeli iz Ljubljane jer u vrijeme kada smo rezervirali letove nije bilo direktne linije iz Pule, ali ako se Hrvatska plasira u polufinale, sigurno ćemo poletjeti iz Pule.

Fan ID - ruska inovacija

Svjetsko prvenstvo u Rusiji ima dvije posebnosti – zbog korištenja VAR tehnologije to će sigurno biti najpoštenije prvenstvo u povijesti, a zbog tzv. Fan ID-ova, koje moraju imati svi navijači, najsigurnije i s najmanje incidenata. Fan ID je ruska inovacija i navijačima služi umjesto ulazne vize za Rusiju, ali i kao indentifikacijski dokument. Bez Fan ID-a se ne može ući u stadion ni u Fan zone, bez njega se nismo mogli prijaviti u hotelu, a zanimljivo je da bez njega nismo mogli ući ni u toranj Ostankino, ni u Kremlj, najpoznatije turističke znamenitosti.

Koliko god osjećate da vas time neka tajna služba nadgleda kao u vrijeme Sovjetskog Saveza, istodobno se osjećate i jako sigurno jer znate da nema šanse da na stadion ili u Fan zonu uđe neki terorist ili neki hrvatski krkan koji svoje frustracije s Mamićem želi rješavati bakljama na stadionu u stranoj zemlji.

Inače, nas je u ekipi bilo osam a preko službene FIFA-ine stranice uspjeli smo kupiti samo četiri karte za utakmicu Hrvatska – Argentina, što je značilo i samo četiri Fan ID-a, jer se kupnjom ulaznice automatski dobije Fan ID, s vašom fotografijom i imenom i prezimenom na latinici i ćirilici. Kako ne bismo ovisili o ruskim vizama dosjetili smo da za neke utakmice nema velike potražnje pa smo preko FIFA-e kupili četiri ulaznice za utakmicu Panama – Tunis. Znali smo da je nećemo ići gledati ali barem smo iz Rusije poštom dobili preostala četiri Fan ID-a. Kasnije smo uspjeli nabaviti još četiri ulaznice za utakmicu pa smo potpuno „opremljeni“ otputovali u Rusiju.

Moskva je od Hrvatske udaljena dvije vremenske zone, ali kako su Rusi ukinuli ljetno računanje vremena, vremenska razlika je samo jedan sat, što znači da utakmice koje mi gledamo u 20 sati u Rusiji počinju u 21 sat. Rusi su smanjili i broj vremenskih zona u zemlji, pa su u nekim dijelovima dani po ljeti jako dugački (nešto kao u Španjolskoj koja je praktički „ispod“ Velike Britanije a pripada srednjoeuropskoj zoni). To smo najbolje osjetili u Nižnji Novgorodu gdje je u 3 sata ujutro već sijalo sunce kao kod nas u 7 sati ujutro.

Susreti s drugim navijačima u metrou

Do sada smo uvijek imali običaj dresove obući samo na dan utakmice, a ostale dane „u civilu“ obilaziti kulturne i povijesne znamenitosti regije u kojoj se igra utakmica. No, ovog smo puta svjedočili nečem što ni na jednom prvenstvu još nismo doživjeli. Naime, kako je Rusija ogromna, a veze s gradovima u kojima se igraju utakmice nisu uvijek najbolje, većina navijača najprije se, poput nas, stacionirala u Moskvi iz koje su onda putovali na utakmice svoje reprezentacije. To je zapravo vrlo simpatično jer smo po ulicama Moskve sretali navijače svih reprezentacija koje sudjeluju na prvenstvu. Posebno je zanimljivo bilo u metrou, inače jednom od pet najvećih na svijetu, gdje su susreti s drugim navijačima nalikovali na scene iz slavnog filma Waltera Hilla „Ratnici podzemlja“, kada predstavnici svih njujorških uličnih bandi u svojim zaštitnim majicama ili jaknama metroom odlaze na sastanak svih bandi.

Naravno, naše „bande“ bile su miroljubive i srdačne, a pozdravljali smo se imenujući poznate nogometaše. Recimo, sretnemo se u metrou s Poljacima. Oni nama kratko s podignutim prstom odobravanja „Lu-ka Mo-drić“, mi njima na isti način „Le-wandov-ski!“ i odemo svaki svojim putem.

Ali posebno moram pohvaliti argentinske navijače. Bilo ih je barem pet puta više nego nas, među kojima i mnogi treće životne dobi, što samo pokazuje da je nogomet u toj zemlji svojevrsna „religija“. Za razliku od nas, imaju samo jednu navijačku pjesmu, jednu ali vrijednu. „Vamos Argentina“ je tako lijepa i melodiozna pjesma da sam na trenutak bio ljubomoran što mi nemamo nijednu takvu.    

Moskovske znamenitosti

Moskva je prekrasan i ogroman grad sa širokim bulevarima i velikim zelenim površinama (čak i šumama) između kvartova. Njezinu veličinu najbolje ćete vidjeti ako se popnete na televizijski toranj Ostankino. Redovi za ulazak uvijek su veliki, ulaznica je nešto manje od 100 kuna, a sigurnosne provjere strože nego na aerodromu. To ne čudi jer na vrhu tornja sigurno postoji špijunska oprema kojom FSB (nasljednik KGB-a) može pratiti što toga dana Merkelica ruča u Berlinu.

Osim Ostankina u Moskvi obavezno treba posjetiti Crveni trg i Kremlj. Kremlj je ogromno područje, ulazak je također moguć samo uz stroge sigurnosne provjere a osim nekoliko prekrasnih crkvi tu je i sjedište državnog vrha. Posebno je atraktivna smjena straže, koja se događa svakog punog sata.

Moskva ima niz drugih znamenitosti a mi smo kao treću odabrali Muzej kozmonauta posvećen vrlo uspješnom sovjetskom svemirskom programu, jednoj od rijetkih stvari u kojoj su Sovjeti uspješno parirali Zapadu. Posebna atrakcija su i neke stanice u Metrou, zbog zanimljivo oslikanih zidova i svodova. Inače, moskovski metro pamtit ću po nikad bržim i nikad bučnijim vlakovima.

Najpopularniji gruzijski restorani

Rusija nema neku specifičnu gastro ponudu (treba probati njihov boršć) ali su zato vrlo popularni nacionalni restorani bivših sovjetskih republika, prije svega kavkaskih i nešto manje srednjeazijskih. Svi su nam preporučivali gruzijske restorane i nisu pogriješili. Hrana je vrlo ukusna i začinjena nekim specifičnim začinima. Ako nekoga put nanese u Rusiju, obavezno probati. U Nižnji Novgorodu isprobali smo i jedan armenski restoran. Također dobra hrana, ali meni osobno gruzijska je za nijansu bolja.

Inače, bivše srednjoazijske sovjetske republike, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan i Kirgistan izvor su jeftine radne snage za rastuće rusko gospodarstvo. Lako ih je prepoznati po azijatskom izgledu, a najčešće smo ih sretali kao konobare, sobarice, ulične pometače, taksiste…

Rusi su jako srdačni prema strancima što je vjerojatno posljedica višedesetljetne zatvorenosti. Nižnji Novgorod, koji se do 1990. godine zvao Gorkij (po režimskom književniku Maksimu Gorkiju), čak je bio zabranjen za strance, pa smo tamo posebno srdačno dočekani, naročito od pripadnica ljepšeg spola. Ruskinje su inače prekrasne žene. Toliko rasnih ljepotica već dugo nisam vidio u nekoj zemlji ili gradu. Nakon pobjede protiv Argentine, dok smo glavnom ulicom šetali prema kolodvoru, svakih desetak metara su nas zaustavljale djevojke i pitale ako se mogu slikati s nama (zbog kockastih dresova, naravno).

Ruska birokracija

Jedino što se Rusiji i Rusima može zamjeriti je što kompliciraju i birokratiziraju gdje god mogu i ne mogu i gdje ne moraju. Kada usporedim Rusiju sa SAD-om, gdje sam bio tri mjeseca ranije i gdje je sve tako jednostavno i praktično, odmah mi je jasno zašto Rusija, iako tako velika i mnogoljudna, gospodarski toliko kaska za zapadnim svijetom. Kompliciraju kao u onom vicu o šalterskoj radnici Mici Ubici. Samo jedan primjer: prijavak u hotel na recepciji nam je trajao gotovo pola sata.

Jedino gdje su briljirali je organizacija utakmice. To su izveli perfektno, bez ijedne greške i praznog hoda. Od ulaska u stadion do izlaska gdje nas je čekalo 100-injak autobusa koji su nas besplatno odvozili u grad. Sve bez guranja, čekanja i nepotrebnog nerviranja. Nadam se da će tako biti i u polufinalu. (Tekst i foto: Nenad Čakić)