'Ne pokazuje žaljenje, samo si zamjera što je u zatvoru'
Ustavni sud odbio je tužbu kojom se traži ukidanje mjere istražnog zatvora za 14-godišnjakinju, koja se u pulskom istražnom zatvoru nalazi već gotovo godinu dana. Riječ je o djevojčici koja je, zajedno s dječakovom majkom, osumnjičena za ubojstvo trogodišnjeg dječaka u Puli u svibnju prošle godine, a kojima je suđenje nedavno započelo. Radi se, prema dostupnim podacima, o najmlađoj djevojčici ikad u Hrvatskoj osumnjičenoj za počinjenje teškog ubojstva, donosi Jutarnji list.
Zbog njezine dobi, nije joj moguće izreći zatvorsku kaznu, ni ako bude proglašena krivom za teško ubojstvo. Prema Zakonu o sudovima za mladež, najveća moguća kazna - koju je u ovom slučaju tužiteljstvo i zatražilo - jest izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod, koja može trajati od šest mjeseci do najduže tri godine.
Paradoks je, kako odvjetnik maloljetnice navodi i u ustavnoj tužbi, u tome da je djevojčica u zatvoru već godinu dana, iako joj zatvorska kazna, zbog dobi, uopće ne može biti izrečena. Budući da je suđenje tek na početku, a istražni joj je zatvor u više navrata već produžen, nije nemoguće da u istražnom zatvoru provede i tri godine, odnosno cjelokupno najduže moguće trajanje odgojne mjere, piše Jutarnji list.
Ipak, Ustavni sud utvrđuje da je u pravu Vrhovni sud koji je ponovno produžio istražni zatvor za djevojčicu jer, kako proizlazi iz odluka - sustav trenutno nema na raspolaganju bilo koju drugu mjeru koja bi jamčila da neće pobjeći i počiniti novo kazneno djelo, a koja bi bila u skladu s njezinom dječjom dobi. Sustav, pojednostavljeno, nema odgovor na ovaj slučaj, osim da djevojčicu - koja je u sustavu i odrasla - drži u istražnom zatvoru za odrasle.
Prema Zakonu o sudovima za mladež, istražni zatvor se maloljetniku može izreći samo iznimno, kao krajnja mjera u najkraćem nužnom trajanju, u razmjeru prema težini djela i očekivanoj sankciji, i to samo ako njegovu svrhu nije moguće postići nekom blažom mjerom, poput smještaja u odgojni ili neki drugi dom.
U slučaju konkretne djevojčice, zaključio je Vrhovni sud, čiju je odluku na kraju podržao i Ustavni sud, druge mjere nemaju učinka budući da je 14-godišnjakinja do sada bježala iz sličnih ustanova te je i djelo za koje je osumnjičena počinjeno tijekom njezina bijega iz pulskog Doma za odgoj, zbog čega “istražni zatvor nije zamijenjen blažim mjerama”.
Prema dostupnoj dokumentaciji, djevojčica je odrastala u krajnje disfunkcionalnoj obitelji, a od izdvajanja iz biološke obitelji zbog zlostavljanja i zanemarivanja do svoje 14. godine boravila je u Dječjem domu u L., zatim u jednoj udomiteljskoj obitelji, pa u drugoj udomiteljskoj obitelji, potom u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu, pa u Domu za odgoj u D., pa na psihijatriji Kliničkog bolničkog centra Rebro, pa u Domu za odgoj u Puli.
Djevojčica je, očigledno, godinama lutala po sustavu, suočila se s višestrukim odbacivanjem i nepripadanjem, uslijed čega se razvio i ozbiljan poremećaj osobnosti.
Stručnjake takav razvoj događaja ne čudi: emocionalna hladnoća nerijetki je način da se dijete obrani od realnosti.
Kako je pokazalo psihologijsko i psihijatrijsko vještačenje, opisano u objavljenoj odluci Ustavnog suda, djevojčica nema trajnih duševnih oboljenja, ali ima simptome poremećaja osobnosti antisocijalnog tipa. “U odnosu na konkretni događaj, ne ispoljuje krivnju i žaljenje, već si zamjera što je u zatvoru.
Kod ispitivanja, maloljetnica detaljno opisuje zbivanja, a iz tog iskaza slijedi da je inkriminirani događaj (ubojstvo trogodišnjeg djeteta, op. a.) trajao dugo, za koje vrijeme maloljetnica nije opisivala anticipaciju straha, nije opisivala promišljanje o negativnim posljedicama događaja, već slijed opisanih radnji ne pokazujući impulzivnost, čime je ispoljila hladnokrvnost, manjak empatije i bešćutnost, kao i izostanak straha...”, piše u rješenju vijeća za mladež Županijskog suda u Puli, prvostupanjskog tijela koje je odlučilo o produženju istražnog zatvora.
Crte osobnosti maloljetnice, piše u odluci Vrhovnog suda, koji je odlučivao o žalbi 14-godišnjakinjinog opunomoćenika, pokazuju usmjerenje na nagonsko zadovoljenje bez potrebe za kontrolom ili odgodom impulsa, ona se ne drži granica i pravila, osim onih koje sama postavlja; emocionalno je nezrela, nesigurna i povodljiva osoba, s niskim samopoštovanjem i pojačanom potrebom za traženjem uzbuđenja, kojih nikad ne nalazi dovoljno, uz nastojanje daljnjeg traženja, uslijed čega ima tendenciju progresije.
Iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka, nastavlja se, proizlazi da bi djevojčica uslijed rizičnih faktora delinkventnog ponašanja, ako joj se jasno ne postave granice i ne izdvoji je se iz sredine koja “poticajno djeluje na društveno nepoželjan način ponašanja maloljetnice”, mogla ponoviti istovrsno ili teže kazneno djelo.
Blaže mjere, poput smještaja u odgojni dom ili istražnog zatvora u domu, koji su otvorenog ili poluotvorenog tipa, zaključuju sudovi, neće dati rezultata: iz izvješća ustanova u kojima je boravila “razvidno je da nije prihvaćala tretmane usmjeravanja, da je u nebrojeno navrata bježala, što iz udomiteljskih obitelji, što iz ustanova, i skitala po gradu te se družila sa starijim osobama koje su policijski evidentirane, pa je tako izbivala iz doma ukupno 135 dana, pri čemu ima ukupno 340 sati izostanaka s nastave”. Pri tome sud nije mogao ne uzeti u obzir da je i terećeno kazneno djelo počinjeno za vrijeme dok je maloljetnica bila u bijegu iz Doma, kao i da “ni domovi za odgoj ni centri za socijalnu skrb nisu u mogućnosti spriječiti njezin bijeg”. Sudovi u svojim odlukama također ističu kako tužiteljstvo u ovom slučaju za djevojčicu predlaže najtežu moguću sankciju s obzirom na njezinu dob - upućivanje u odgojni zavod.
Takav zavod je, za razliku od odgojnog doma, ustanova zatvorenog tipa, ali prilagođena maloljetnicima - s velikim brojem stručnih radnika, osiguranim psihosocijalnim tretmanom i školovanjem. Odgojni zavod za djevojke nalazi se u Požegi i u njemu je, prema izvješću Ministarstva pravosuđa, na kraju 2016. godine boravilo sedam djevojaka, od kojih je najmlađa imala 17 godina, a najstarija 21. S njima je radilo 12 zaposlenika.
Prema Zakonu o sudovima za mladež, u istražnim bi zatvorima trebale biti ustrojene posebne jedinice za prihvat maloljetnika, uz osiguranu psihosocijalnu pomoć, stalnu zdravstvenu skrb te rad i poduku. Od kad je djevojčica u istražnom zatvoru u Puli, stoji u tužbi upućenoj Ustavnom sudu, nije joj osigurana adekvatna psihosocijalna pomoć ili sociopedagoški tretman niti joj je osigurana poduka: tijekom njezinog dosadašnjeg boravka u istražnom zatvoru, kako se navodi, nije ostvaren ni jedan posjet ili kontakt s bilo kojim učiteljem ili profesorom radi organiziranja nastave unutar zatvora. Zaključno, stoji u njezinoj tužbi, “podnositeljica smatra da se njezin boravak u istražnom zatvoru s obzirom na dosadašnje trajanje, način izvršenja i ustanovu u kojoj se izvršava, pretvorio u izvršenje kazne”, donosi Jutarnji list.