Od New Yorka preko Washingtona do Buffala i natrag (video)

Šest saveznih država, 1.300 prijeđenih milja i bolja fotka od Kolinde Grabar Kitarović ispred Bijele kuće, rezultat je mog prvog putovanja u Sjedinjene Američke Države. Sve to obišli smo u tjedan dana, promijenili tri hotela i potrošili oko 1.800 dolara po osobi. Jeli smo u prčvarnici, čiji grah s čilijem voli i Obama, a ako pročitate ovaj tekst doznat ćete i zašto su me oduševili američki wc-i, što me najviše nerviralo i zašto cestarinu ne smijete plaćati novčanicom od 100 dolara.      

S obzirom da nemam rodbine u Americi, pa smo si sve organizirali sami, ovaj moj putopis mogao bi biti zanimljiv i informativan i drugima koji vole putovati a još nisu bili u Americi.

Zahvaljujući prednostima informatičkog doba danas se, uz malo truda, povoljno mogu rezervirati letovi, smještaj i rent-a-car. Mi smo u svemu relativno dobro prošli: let Lufhansom iz Trsta preko Muenchena do Newarka stajao nas je 6.700 kn po osobi, rent-a-car oko 300 dolara, a noćenje u prosjeku 57 dolara po osobi i to u kvalitetnim hotelima.

Litra benzine samo 4 kune

Vozili smo se iznajmljenim terencem Ford Explorer jer vožnja po američkim cestama puno je jeftinija nego u Europi. Prije svega, cestarine su vrlo rijetke, mi smo ih platili samo četiri puta na nekim malim relacijama i koštale su po dva dolara, ali najveća prednost je cijena goriva – litra benzina iznosi samo 4 kune.         

Automobilom smo se po New Yorku vozili samo zadnji dan, a ostale dane smo, zbog praktičnosti i dostupnosti, više koristili podzemnu željeznicu i Uber, koji imaju pristupačne cijene od 5 do 10 dolara, ovisno o relaciji. U Washingtonu nam nije trebalo ni to jer tamo su sve važnije znamenitosti na maloj udaljenosti jedna od druge.

Inače, projektanti Manhattana su bili vizionari pa su ulice i avenije vrlo praktično projektirali što današnjim vozačima jako olakšava orijentaciju i prometovanje. Naime, sve avenije su okomite, a ulice paralelne i nemaju nazive nego samo brojeve, pa je za orijentaciju dovoljno reći, primjerice,„nalazim se na uglu 12-e i 45-e, gdje prva brojka uvijek označava aveniju, a druga ulicu. Od tog pravila odstupa jedino avenija Broadway koja dijagonalno presjeca čitav Manhattan sve do Bronxa, a razlog je navodno u tome što njezina trasa prati nekadašnji indijanski put.  

Neću puno pisati o tome što bi trebalo vidjeti u kojem gradu, jer to je stvar afiniteta, ali s obzirom da se iz hobija, a u budućnosti vjerojatno i profesionalno bavim muzejima, u NYC smo posjetili Guggenheim muzej, mjesta na kojima su bili srušeni „Blizanci“ i novi World Tower Centar izgrađen umjesto njih. To je sve na Manhattanu, pa smo usput prošli po Wall Streetu, Central Parku, Times Squareu i drugim znamenitostima, ali i Harlemu.

U Washingtonu smo obišli Linkolnov mauzolej, ušli smo u Kongres, čak i u glavnu dvoranu u kojoj predsjednik jednom godišnje podnosi izvješće o stanju nacije, a Bijelu kuću obišli smo sa svih strana. Naime, uoči puta nastala je zezancija da se moram slikati na istoj poziciji na kojoj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dala izjavu, kada su je ismijali svi hrvatski mediji. Slikao sam se na istom mjestu, a kada smo fotku poslali Rajku Boričiću iz Foto Festivala on je na nju namontirao desetak mikrofona (predsjednica je ispred sebe imala samo HRT-ov) i objavio ju na svom Facebook profilu.

Washington zanimljiviji od New Yorka

Washington je po znamenitostima zanimljiviji od New Yorka, i tamo obavezno treba posjetiti Muzej holokausta i nedavno otvoreni Nacionalni muzej afričko-američke povijesti i kulture. Ovaj potonji je najbolji i najreprezentativniji muzej koji sam ikada posjetio. Nalazi se u ogromnoj građevini od šest katova. Tri su ispod površine zemlje i u njima je prikazana povijest robovlasništva i borbe za crnačka prava u SAD-u, a gornja tri kata posvećena su doprinosu afroamerikanaca američkoj kulturi, sportu, znanosti i gospodarstvu. Tu ima svega, od bluesa do Michael Jordana. Otvaranje muzeja inicirala je slavna Oprah Winfrey, koja je i osobno donirala 10 milijuna dolara za njegovu izgradnju. Povijesne predmete za muzej slale su crnačke obitelji iz čitavog SAD-a. Rezultat je doista impresivan i tko god bude imao priliku, neka ga posjeti. Ulazi u oba washingtonska muzeja su besplatni.

Nedaleko glavnog grada je i nacionalno vojno groblje Arlington, na kojem se nalazi čak 400 tisuća grobnica poginulih i umrlih američkih vojnika iz svih ratova od građanskog do danas. Američki vojnici i dalje ginu diljem svijeta pa smo tijekom naše posjete groblju zatekli jednu oveću grupu ljudi, rodbine i prijatelja, na posljednjem ispraćaju jednog mladog vojnika.

Groblje je ogromno, a automobilom u njega mogu ući samo članovi obitelji ili prijatelji preminulog vojnika do čije se grobnice ide. Tu smo imali sreće jer nam je poznanica mog prijatelja, čiji je suprug vijetnamski veteran prije nekoliko godina preminuo, ustupila svoju propusnicu, pa smo se, nakon obilaska njegove grobnice, automobilom slobodno mogli kretati čitavim grobljem. Među ostalim posjetio sam i grobnice Johna F. Kennedyja i njegove supruge Jacqueline.

Idućih nekoliko dana proveli smo obilazeći razne gradove između Washingtona i Buffala na sjeveru, kraj slapova Niagare, koje smo također posjetili, pa se onda drugom rutom vratili u New York, odnosno zračnu luku u obližnjem Newarku s južne strane rijeke Hudson u državi New Jersey. Na tom putu posjetili smo i slavni Gettysburg, gdje se između 1. i 3. srpnja 1863. godine odigrala najveća bitka između sjevernjačke i južnjačke vojske.                                                 

Dakle, u svom prvom američkom tjednu (nadam se ne i posljednjem) obišao sam šest saveznih država (New York, Pennsylvania, Maryland, New Jersey, Delaware i Virginia), te posebni distrikt Washington DC.

No, ovo o čemu sam do sada pisao uglavnom su opće poznate stvari iz udžbenika, prospekata i dokumentaraca. U nastavku ću navesti neke svoje osobne dojmove i zapažanja o Americi koji su nekima više, a nekima manje poznati.

Odlična hrana i ogromne porcije

Počnimo s hranom. Američka kuhinja ima brojne kritičare ali meni osobno odgovara i mogu reći da sam sedam dana odlično jeo. Cijene u restoranima su približne našima, ali su porcije puno veće. Amerika je i inače zemlja u kojoj je sve veliko – od zgrada, preko cesta, automobila, kamiona do obroka. Ako niste „gladni kao pas“ ni slučajno nemojte naručiti i predjelo i glavno jelo jer nećete moći sve pojesti. Jela su maštovita i raznovrsna, često pikantna (ali umjereno) i rijetko se uz njih servira kruh. U sedam dana jedini kruh koji sam pojeo bio je od burgera i uopće mi nije nedostajao.

Jeli smo i u tri kultna restorana (za dva je bolje reći prčvarnice), koji izgledaju jako neugledno, ali imaju odličnu hranu ili slavnu prošlost. Buffalo Chicken Wings u Buffalu diljem Amerike (i svijeta) poznat je po odličnim pilećim krilcima i ako nekoga put nanese do slapova Niagare neka obavezno svrati do Buffala i proba ih. A interijer mu je mrak! Po zidovima i stropu obješeni su Harley Davidsoni i registarske pločice stotine gradova iz čitavog svijeta.   

Američka kultura, naročita crnačka, poznata je i po rebarcima, a ako ste u New Yorku najbolja pečena rebra su u Mighty Quinns'u. Obična rupa, ali rebarca (koje poslužuju s još boljim grahom) izvrsna.

U Washingtonu je kultno mjesto Ben's Chilli Bowl. Prčvarnica prema kojoj su nekadašnji Istrini buffeti restorani s Michelinovom zvijezdicom, ali u kojoj su grah s chilijem probali Barack Obama, Nicolas Sarkozy, Carla Bruni, Harry Belafonte i mnogi drugi čije fotografije s vlasnicom krase zidove ovog kultnog objekta, koji je slavu stekao krajem 60-ih godina kada su ovdje na ručkove dolazili crnački vođe i bijeli liberali nakon antirasnih prosvjeda. Vlasnica objekta, simpatična starica, čije crte lica otkrivaju nekadašnju rasnu ljepoticu, i danas osobno dočekuje goste. Nas je sa širokim, toplim osmijehom pozdravila odmah na ulazu, istovremeno okrečući kobasice na roštilju, pa smo u prvi mah pomislili da je riječ o nekoj običnoj radnici. Interijer je sav zapušten, vjerojatno u njega nije uloženo od 1968. godine, ali hrana je i dalje odlična. Uostalom, šminkerske stolove i stolice može imati svatko, ali povijest se ne može kupiti.                        

Restorani bez alkohola

Zanimljivo je da se u ovom, ali i u mnogim drugim restoranima u kojima smo jeli, uopće ne toči alkohol (vjerojatno su manji porezi) a ni u mnogim maloprodajnih lancima (vjerojatno iz istog razloga) alkohol se ne može ni kupiti. I pušače se rijetko može vidjeti.

Nema alkohola ni cigareta, ali zato ima oružja koliko ti srce zaželi. Jedan prijatelj iz Kršana zamolio me da mu kupim posebnu lovačku kapu marke Cabelas. Cabelas je specijalizirani lanac za prodaju opreme za lov i ribolov. Dok sam čekao da mi prodavač pronađe kapu za prijatelja, šetao sam trgovinom i slikao. Izloženih 10 pušaka posebno su mi bile zanimljive, i kada sam ih počeo slikati prišao mi je oveći muškarac nalik na glumca Johna Goodmana. Mislio sam da će mi zabraniti slikanje, a on mi je rekao: „Ako želiš pravu fotografiju oružja, pođi zamnom!“. I odveo me u veliku prostoriju u kojoj je bilo izloženo stotine pušaka i drugog oružja. A na njima etikete za akcije kao u Jedinstvu, Lidlu ili Plodinama: „Tjedna akcija za Remington Sendero!“ „30 posto popusta za Ruger American“…

No, ima i onih Amerikanaca, doduše u manjini, koji se protive oružju i baš na dan kada smo posjetili Washington, ispred zgrade Kongresa održavao se protest kojim se tražila veća kontrola nošenja oružja. Aktivisti su na livadi ispred zgrade posložili tisuće dječjih tenisica, kao simbol medijskih slika nakon maskara u nekoj školi. Naime, na mjestu pogibije nekog djeteta najčešće ostanu samo njegove tenisice.

Bez oprosta prometnim prekršiteljima

Koliko god se oružje tolerira, prema prometnim prekršiteljima država nema milosti i, za razliku od Europe, prometni propisi strogo se poštuju. Ako je ograničenje brzine 65 milja na sat, ne možeš voziti 70. Presretači stalno operiraju i kazne su velike, za neka prekoračenja čak i zatvorske. Mi smo se strogo držali ograničenja, ali smo često viđali terence s upaljenim rotirkama a ispred njih zaustavljena vozila u prekršaju s vozačima kako drže obje ruke naslonjene na volan i čekaju da policajac izađe iz automobila.

Svjedočili smo još jednom zanimljivom slučaju. Na naplatnoj kućici ispred nas se zaustavio vozač koji nije imao sitno za cestarinu (dva dolara), nego je naplatničaru dao novčanicu od 100 dolara. Naplatničar ga je tada upozorio da će zapisati njegov registarski broj i proslijediti ga policiji. I doista je tako učinio, zapisao je broj i vratio mu 98 dolara. Vozač je nastavio vožnju ali sigurno ga je negdje (to ipak nismo vidjeli) zaustavila patrola i upitala ga za zdravlje, odnosno zašto se okolo vozi samo s krupnim novčanicama.

Drugo važno prometno pravilo u SAD-u, i to neka zapamti svatko tko se misli voziti njihovim cestama, je da prometni znak STOP znači doslovno stop. Kod znaka stop vozilo se mora zaustaviti, taman da kilometrima naokolo nema niti jednog drugog automobila. Za taj prekršaj također su velike kazne.

Nigdje nema vješalica

Amerika je prepuna zanimljivosti i posebnosti, a mene su posebno iznenadile wc školjke, koje funkcioniraju na potpuno drugačiji način nego u Europi. Uvijek su dopola ispunjene tekućinom i nakon upotrebe ta se tekućina usiše kao u avionskim toaletima. Ni u jednom wc-u nema četki jer uz takav sustav odvodnje nisu ni potrebne.

Ono što me pak nerviralo u Americi je što nigdje nema vješalica. Dobro da ih nema u wc-ima, ali ih nema ni po restoranima. Nisam uspio shvatiti zašto.

Uglavnom, s obzirom da smo imali rent-a-car i da smo se vozili i raznim sporednim cestama, mogu reći da sam Ameriku doista doživio iznutra, onakvu kakvu poznajemo iz filmova i pop kulture. Baš kao i u slučaju Turske, gdje sam bio prije nekoliko mjeseci, ni stvarna Amerika mnogo se ne razlikuje od slike kakvu smo o njoj stvorili iz filmova. To se posebno vidi u provinciji gdje smo često viđali tipične slike muškaraca sa šiltericama kako uređuju vrtove ispred svojih drvenih kuća, u garaži je parkiran kamionet, a do ceste je valjkasti poštanski sandučić kakve smo kao djeca viđali u animiranim filmovima (mačak Tom često je završavao u njima). Amerika je upravo takva i toliko me oduševila da sam siguran da ću je još mnogo puta posjetiti. (Tekst, foto i video: Nenad Čakić)