'Slučaj Piranskog zaljeva je recidiv kontrarevolucije iz 90-ih'

„Nedefinirana granica između Slovenije i Hrvatske datira iz vremena razbijanja Jugoslavije i jedan je od recidiva kontrarevolucije i secesije iz 90-ih godina prošlog stoljeća koji traje do danas. Prašinu diže posebno onaj dio koji se odnosi na morsku granicu“, rekao je 11. siječnja na konferenciji za medije Vladimir Kapuralin, član Predsjedništva SRP-a

On smatra da se ovaj problem može razdvojiti na tri segmenta: nacionalni, pravni i klasni, a za SRP je jedini relevantan onaj klasni.

„Za radne ljude, znači za ne vlasnike kapitala i u Sloveniji i u Hrvatskoj potpuno je svejedno kako će se potezati granica, jer je već  samo njeno postavljanje otežavajuća okolnost, odnosno zapreka u kretanju kopnom i morem. To neće značajno uticati na živote gađana, kao što je bilo svejedno dok smo bili u zajedničkoj državi. Tada su građani i Slovenije i Hrvatske koristili infrastrukturu i s jedne i druge strane administrativne granice. Konkretno građani Istre iz pogranične zone koristili su usluge bolnice u Izoli, koja je na slovenskoj strani, a neki pogranični dijelovi u Sloveniji snabdijevali su se iz buzetskog vodovoda“, rekao je Kapuralin nastavivši da se stvar se unekoliko mijenja kad su u pitanju interesi kapitala, ribarstvo, turizam, iskorištavanje podmorja i drugo.

Slovenija i Hrvatska su Jugoslaviju srušile zbog egoizma

„Slovenija i Hrvatska su male nacije i kao takve podložne kompleksu inferiornosti i potrebe za dokazivanjem. Obe su sinhronizirano i vrlo kooperativno pokrenule rušenje Jugoslavije vođene egoističkim porivima i žele zadovoljiti svoj ego i u ovom slučaju“, kazao je predsjednik SRP-a.

Po njemu, pravni okvir za rješavanje problema nudio je četiri puta: međusobni dogovor dviju strana, Međunarodni sud pravde u Haagu, Međunarodni sud za pravo mora iz Hamburga i Stalni arbitražni sud u Haagu

S obzirom da za međusobni dogovor  nije bilo volje, preostali su Međunarodni sud za pravo mora iz Hamburga, Međunarodni sud pravde ili Stalni arbitražni sud, oba u Haagu. Hrvatska je predlagala da se spor rješava na Međunarodnim sudu za pravo mora, ili Međunarodnom sudu pravde, a Slovenija je to odbijala i inzistirala da to bude Stalni arbitražni sud.

„Razlika između tih institucija je što se Međunarodni sud za pravo mora i Međunarodni sud  pravde rukovode isključivo pravnim standardima, dok Stalni arbitražni sud uvažava i one političke. Bilo je to vrijeme kada je Slovenija već bila članica EU, a Hrvatskoj se podanički i brzopleto tamo žurilo, ne pitajući za cijenu. Slovenija je tu svoju poziciju koristila maksimalno ne prežući niti od ucjene. Prihvaćajući da predmet preuzme Stalni arbitražni sud Hrvatska je pristala da spor izgubi i time plati ulaznicu za EU, ali i da se oduži Sloveniji za tranzit oružja dok je Hrvatska bila pod embargom, takvom ishodu prilagodila je i kadrovsku strukturu u postupku. Odbijajući  prihvatiti Međunarodni sud za pravo mora i Međunarodni sud pravde Slovenija je pokazala namjeru da pobijedi i time naplati „uslužnost“. Hrvatska je na to pristala da se „opere“ pred građanima za gubitak dijela Piranskog zaljeva. I to je osnova svega“, smatra Kapuralin.

Amerikanci kaznili Sloveniju zbog Putina

„Iako si je Slovenija preuzimanjem predmeta Stalnog arbitražnog suda izborila povoljniju poziciju, izgleda da im to nije bilo dovoljno, pa su se upustili u neke kompromitirajuće poteze. Hrvatska je do tih informacija došla i upotrijebila ih kao povod da iz postupka koji je za nju mogao završit nepovoljno  izađe, odbijajući prihvatit eventualno rješenje“, nastavlja Kpauralin:

„Hrvatska zasluge za otkrivanje kompromitirajućih podataka pripisuje sposobnosti svojih obavještajnih službi. Međutim prema nepotvrđenim špekulacijama, Hrvatskoj su informacije došle iz Amerike, koja je time hitjela kazniti Sloveniju, što je u posjetu primila ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je 2016. godine došao na komemoraciju 100-te godišnjice pogibije većeg broja ruskih zarobljenika iz I sv. rata, koji su poginuli u snježnoj lavini u Julijskim alpama u Sloveniji za vrijeme gradnje ceste preko planinskog prelaza Vršič.

Nakon izbijanja kompromitirajuće afere, hrvatske odluke o izlasku iz postupka arbitraže, ali i  povlačenja slovenskog pravnog tima iz sudskog vijeća, Hrvatska nije dovoljno uporno argumentirala potrebu obustave postupka i on je u izmijenjenom sastavu nastavio rad i donio neku odluku, koju ja ne želim niti imam mandat da je komentiram. Međutim svi su izgledi da su se obje strane našle u pat poziciji.

Hrvatska, ako je željela iskoristit povoljan preokret kompromitacijom slovenskog pravnog tima nije se smjela prepustiti letargiji i spavanju na lovorikama,tipa „mi smo izašli iz postupka“, dok je postupak nastavljen. Trebala je izaći sa novim prijedlozima, međutim nije, pokazala je šeprtljavost i nesnalaženje, slovenska diplomacija ju je nadigrala kvalitetom i u ovom trenutku je u superiornoj poziciji i to  znaju obije strane. Ribare koji gravitiraju tom području vlada koristi kao medij, putem kojih pokušava odaslat poruku kako brine za obične građane.

Joras superioran Tromblonu

Pored institucijalnih procesa koji su u toku, svjedočimo i onim marginalnim, koji malo osvježuju scenu svojim eskapadama. Tako je na slovenskoj strani notorni Joško Joras najpoznatiji borec za južno mejo, koji je u stvari sa sjevera Slovenije iz Maribora, nedavno dobio svog pandana na hrvatskoj strani. pukovnika Tromblona, koji je ispao borac za zapadnu granicu, mada živi na istoku Hrvatske. I u ovom slučaju su Jorasova postignuća značajnija i superiornija onim pukovnikovim“, rekao je na konferenciji za medije Vladimir Kapuralin, član Predsjedništva Socijalističke radničke partije Hrvatske.