Znanstveni skup o prvom biskupu ujedinjene istarske crkve

0

U Auli magni Pazinskog kolegija – klasične gimnazije 20. listopada pred velikim auditorijem od nekoliko stotina ljudi održan je znanstveni skup posvećen 70. obljetnici uspostave Apostolske administrature u Pazinu, 40. obljetnici ujedinjenja Crkve u Istri te mons. Dragutinu Nežiću, prvom biskupu ujedinjene istarske crkve.

Skupu je prisustvovao velik broj sveučilišnih profesora, znanstvenika, stručnjaka, povjesničara, pravnika, kulturologa, svećenika, redovnika i predstavnika crkvene i civilne vlasti. Među nazočnima bili su mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolita i biskupi mons. Dražen Kutleša, mons. Ivan Milovan i mons. Valter Župan.

Nakon prigodnih pozdrava mons. Ivana Devčića i Dražena Janjuševića, pročelnika Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, skup je otvorio mons. Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski i domaćin skupa. U uvodnom dijelu glazbenim izvedbama nastupili su učenici Pazinskog kolegija – klasične gimnazije.

Na skupu se govorilo o promjenjivim okolnostima te složenom i slojevitom kontekstu u kojemu je kroz povijest, a posebno nakon pada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, djelovala Crkva u Istri i njezino svećenstvo. Osobito u vrijeme tri totalitarizma i ideologije (nacionalsocijalizmu, fašizmu i komunizmu) kojima se istarsko svećenstvo suprotstavilo u XX. stoljeću, unatoč njihovim stalnim težnjama da Crkvu i svećenstvo sebi podrede.

Crkvu u Istri i njezin narod opisani su s gledišta glagoljaške pismenosti, crkvenih matica i bogoslužja na narodnom jeziku koje je Crkva svojem narodu u Istri osiguravala od 1215. godine, kao isključivu povlasticu među europskim narodima. Brigu Crkve za narod prikazana je i kroz promicanje socijalne pravde navodeći preko 700 bratovština, desetke hospicija, izdavaštvo, đačke stipendijske zaklade i škole koje su potpomagali i osnivali biskupi. Biskupa Dobrile je svoj prvi biskupski govor i poslanicu održao na hrvatskom jeziku te na tom jeziku objavio omiljeni molitvenik „Otče, budi volja tvoja“. Postojanost istarskog svećenstva opisana je kroz žrtvu za narod u doba triju totalitarizama navodeći otpore asimilaciji, brisanju identiteta i nasilnoj dekristijanizaciji zbog čega su mnogi svećenici bili konfinirani, zatvarani, šikanirani, odvođeni, proganjani, zlostavljani, mučeni i ubijeni.

Uloga svećenstva u očuvanju hrvatskog identiteta

Naglašena je uloga narodnjaštva i svećenstva u borbi za očuvanje hrvatskog identiteta tijekom fašističke okupacije, ali i o naporima koje je ono, predvođeno Božom Milanovićem, nakon II. svjetskog rata diplomatski ulagalo za priključenje Istre hrvatskoj matici. „Odmah nakon završetka rata 1945. na čelu s mons. Božom Milanovićem, svećenici su pred čitavim svijetom punim ustima zatražili priključenje Istre matici zemlji Hrvatskoj, iako su već tada – nećemo to kriti – jasno znali da kao vjernici i svećenici tom opcijom ne biraju sebi lagodniji put“. Svećenstvo u Istri stoljećima se odupiralo povijesnim krivotvorenjima očite istine. Samo istinom i argumentima može se razumjeti uloga svećenstva u Istri, posebno u događajima koje obilježavamo ovim skupom. Istina se može neko vrijeme zataškavati, ali se ne može pobijediti. Istina je uvijek samo jedna, ne postoji više istina!

Lik i djelo mons. Dragutina Nežića koji je tijekom 37 godina službe u ovoj biskupiji ostavio je duboko svjedočanstvo, utkao sebe, svoju dušu i srce za ujedinjenje Istarske Crkve. Mons. Nežić je opisan kao čovjeka čvrstih stavova u pitanjima vjere, morala i Crkve, ustrajnim do kraja, a s druge strane kao osobu otvorenu novostima i suradnji. Svi su pozvani da u ovoj prilici, ali i drugdje, ustrajno promiču istinu jer to zaslužuju žitelji Istre, i oni koji su vjernici i oni koji to nisu, ali i svećenstvo koje je stoljećima ustrajno i nepokolebljivo podnosilo patnju i nedaće za svoj narod i zajedno sa svojim narodom.

Izlaganja i rasprave na skupu, koja su bila multimedijalna i koncipirana u skladu s najsuvremenijim znanstvenim trendovima, sadržajno se mogu svrstati u nekoliko cjelina. Najprije se razmatrao povijesni te civilnopravni i kanonskopravni kontekst u doba prije, tijekom i nakon II. svjetskog rata. Posebno su bile zastupljene teme o fašizmu u Istri i svećenicima -narodnjacima koji su čuvali slavenski identitet ovdašnjega naroda, kapitulaciji Italije, ratnim prilikama, tzv. Rujanskim (Pazinskim) odlukama, problemu suvereniteta u Istri nakon 1943., diplomatskim aktivnostima niza svećenika, posebno mons. Bože Milanovića, u okvirima kojih su statistikama župa, crkvenim maticama, argumentom glagoljaške pismenosti i progona pod fašizmom dokazivali slavenstvo Istre u Londonu 1946. i Parizu 1947. godine.

Apostolska administratura u Pazinu

Druga cjelina bila je posvećena Apostolskoj administraturi u Pazinu. Eminentni stručnjaci su definirali njezin pojam u kanonskom pravu, analizirali imenovanja apostolskih administratora u Istri, podudarnost civilnog teritorijalno-političkog razgraničenja i imenovanje administratora te posebno vrednovali mons. Dragutina Nežića kao apostolskog administatora u tadašnjem jugoslavenskom dijelu Tršćanske i Koparske biskupije.

Jedna od središnjih tema ovoga skupa bila je papinska bula „Prioribus saeculi“ kojom je uspostavljeno jedinstvo Crkve u Istri, tj. prvi put u povijesti hrvatski dio Istre njome je objedinjen u jednu biskupiju – Porečku i Pulsku. Stručnjaci su bulu analizirali s obzirom na njezin sadržaj te prava koja iz nje proizlaze za Porečku i Pulsku biskupiju. Zatim se analiziralo vrijeme izdavanje te crkveno-vjerske i civilne prilike koje su joj prethodile i u kojima je stupila na snagu, posebice u kontekstu Osimskih sporazuma iz 1975. (i njihova stupanja na snagu 1977.). Napokon, pružen je i osvrt na svečanu proslavu njezina stupanja na snagu koja se održala 8. i 9. rujna 1978. godine u Poreču.

Mons. Dragutin Nežić

Središnji i najveći dio izlaganja bio je posvećen liku i djelu mons. Dragutina Nežića koji su znanstvenici propitivali iz različitih gledišta i u svoj složenosti biskupove pojavnosti. Najprije se prišlo izlaganju o njegovu „predistarskom“ razdoblju kada je djelovao kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Govorilo se o njemu kao svećeniku rodom iz Jasterbarskoga, zatim duhovniku u Zavodu svetog Jeronima u Rimu, duhovniku u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, predavaču ascetike i mistike na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, ali i o službi vicepostulatora u kauzi za proglašenje blaženim biskupa dr. Josipa Langa. O osobi mons. Nežića govorilo se kao o pronicljivu povjesničaru, zauzetu čuvaru župnih i biskupijskog arhiva, adiministratoru jugoslavenskog dijela Tršćanske i Koparske biskupije te biskupu porečkom i pulskom kojega treba razmatrati u kontekstu događanja u Istri nakon 1947. godine. Znanstvenici, biskupi, ali i njegovi poznanici također su na skupu iznosili Nežićevu pastoralnu i upraviteljsku dimenziju, posebno brigu o župama te zasluge za osnivanje župa u Istri (u Puli i Labinu, u Rapcu, Sveti Matej – Cere, Juršići).

Osim iz perspektive partikularne Crkve, biskup Nežić se analizirao s obzirom na događanja u općoj Crkvi, posebno u svezi s Koncilom i postkoncilskom obnovom koju je oduševljeno prihvatio. Na skupu su se isticali napori mons. Nežića kojima je duh Koncila pokušavao usaditi svećenicima i vjernicama, i to na područjima obnove liturgije, odnosa Crkve i medija, poimanja Crkve i odnosa Crkve prema znanosti.

Poznavatelji biskupa Nežića i znanstvenici iznijeli su visoke ocjene o njemu kao brižnome upravitelju crkvenih vremenitih dobara, pokretnih i nepokretnih, koje je u teškim vremenima poslijeratne agrarne reforme, nacionalizacije i konfiskacije nastojao zabilježiti i očuvati. Isticalo se kako će ostati upamćen po specifičnim odnosima prema jugoslavenskim političkim vlastima, minucioznom i preciznom (gotovo pravničkom) razumijevanju tzv. Tršćanske krize te njezinih učinaka i međunarodnopravnih odjeka. Razboritost mons. Nežića sudionici skupa prepoznali su i u odnosu prema staleškim svećeničkim društvima, napose u odnosu prema Društvu svetog Ćirila i Metoda, ali i prema pojedinim svećenicima. Nežić je predstavljen kao dosljedan i nepopustljiv u obrani stavova Biskupske konferencije Jugoslavije iznesenih u dokumentima „Non expedit“ i „Non licet“, kojima se zabranjuje rad svećeničkih staleških društava ako nemaju odobrenje ordinarija.

Dok je obavljao službu adiministratora, mons. Nežić pokrenuo je dijecezanski postupak za proglašenje blaženim i svetim vlč. Miroslava Bulešića, imenovavši 29. ožujka 1956. godine mons. Marija Pavata postulatorom u kauzi. Stoga su na skupu opravdano istaknute Nežićeve velike zasluge, ali i izraziti otpor vlasti u kojemu je taj postupak pokrenuo nastojeći zabraniti svaki spomen Bulešićeva imena.

Skup je bio popraćen brojnim pitanjima i raspravama u koje su se, osim izlagača, često uključivali ljudi koji su mons. Nežića (i mons. Milanovića) osobno poznavali. Njihova sjećanja na poseban su način pridonijela vjerodostojnosti tvrdnji i verifikaciji iznesenih zaključaka te su u svemu afirmirala ostvarivanja temeljne ideje skupa koja se sastoji u otkrivanju istine. Ta ideja dodatno će se ostvariti i objavljivanjem knjige – zbornika radova – u kojoj će se prikupiti i time trajno dokumentirati spoznaje do kojih se došlo.

Na kraju najavljena je i liturgijska proslava ovih velikih i važnih obljetnica za Crkvu u Istri koja će se održati u Poreču o svetkovini svetog Mavra, 21. studenoga 2017. godine. Ovaj tekst završit ćemo s događanjima na marginama ovoga skupa gdje se u komentarima i osobnim razgovorima često isticalo kako je ovo možda i najvažniji znanstveni skup u Istri održan u posljednja dva ili tri desetljeća. (Tiskovni ured Porečke i Pulske biskupije)

Najnovije vijesti