zvižduci i obljetnice

Titova vlast i 44 svećenika potpisuju zahtjev da Istra uđe u Jugoslaviju

11
Tito u Istri 1958. godine (foto: Youtube)
Tito u Istri 1958. godine (foto: Youtube)

Jesu li spojivi Crkva i antifašizam? Ili je riječ o dva potpuno oprečna pojma koji se međusobno isključuju!? Na europskom Zapadu sasvim je spojivo, ali u našem duboko svjetonazorski podijeljenom društvu ta je povezanost očito tabu-tema. Vidjeli smo to prošli tjedan na proslavi 74. obljetnice donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom Hrvatskom te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije u Pazinu, kada su oni koji sebe nazivaju antifašistima zviždali predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović i saborskom zastupniku Antonu Klimanu, na spomen doprinosa Katoličke crkve na čelu s Božom Milanovićem pripajanju Istre Hrvatskoj, piše Večernji.

Dvadeset pet godina nasilne talijanizacije u Istri bilo je dovoljna opomena za stoljeća. Istarski svećenici su zajedno s narodom od početka dvadesetih godina bili izloženi otvorenom fašističkom teroru. Poznato je kako hrvatsko i slovensko stanovništvo, primjerice, nije moglo čak ni svojoj djeci davati slavenska imena. A svećenik i roditelji koji bi se drznuli dijete krstiti, primjerice kao Ivana umjesto Giovannija, bili su izloženi torturama. Zato se baš ondje razvio prvi istinski antifašistički pokret. A ondje su pale i prve žrtve talijanskog fašizma. Mnogima je poznato ime Vladimira Gortana, koji je strijeljan 1929. osudom fašističkoga suda. Boreći se protiv nasilne talijanizacije u Istri, postao je simbolom antifašističkog otpora davno prije nego je ostatak Europe shvatio o kakvom je zlu riječ, piše Večernji.

Bio je Milanović svjestan i štetnih posljedica komunizma, nakon oslobođenja, ali je uvjeravao svoje sunarodnjake da “privremeno zlo ne smije zasjeniti trajno dobro”. Podsjetimo, Milanović, vrstan intelektualac i vizionar, profesor i znanstvenik, nakladnik i publicist te hrvatski domoljub u Istri, bio je na meti fašista i prije nego su došli na vlast 1922., a nakon toga zlostavljanje je učestalo. U vrijeme izbora za talijanski parlament spalili su mu župni dvor u Kringi. Krajem dvadesetih premješten je u Trst, gdje je tiskao nedopuštenu literaturu te vodio narodni otpor u Istri preko zajedničke slovensko-hrvatske organizacije Edinost. Za vrijeme fašističke okupacije Istre bio je od 1941. do 1943. interniran u Bergamu, jer je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i inicirao otvaranje hrvatskih škola. Nakon pada fašističke Italije vraća se u Trst, gdje se bavi nakladništvom, a nakon oslobođenja Istre stupa u kontakt s novim vlastima i omogućava potporu i suradnju Crkve, donosi Večernji.

Dapače, u Trstu je 16. srpnja 1945. potpisan sporazum između Narodnooslobodilačkog pokreta i Milanovića, kao predstavnika istarskog hrvatskog svećenstva, čime se istarski svećenici izravno uključuju u diplomatsku borbu za Istru. Iako su koparski i tršćanski biskup, jurisdikcijom u Istri, ali pod talijanskim utjecajem, bili protiv bilo kakve suradnje s partizanima, čak 44 istarska svećenika odzivaju se na sastanak Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta za Istru 31. srpnja 1945. te u franjevačkom samostanu u Pazinu potpisuju izjavu u kojoj se traži da “Istra iz etničkih, geografskih i ekonomskih razloga mora biti priključena Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji”. Svećenici poput Josipa Pavlišića, poslije riječkog metropolita, Zvonimira Brumnića i Srećka Štifanića već su sudjelovali u izradi i donošenju Pazinskih odluka 1943., piše Večernji list.

Najnovije vijesti