GLADIJATOR DAMIRA STRUGARA

Sarajevski Vlačić i pulski paprenjak kolačić

3
Boro Vučković, Damir Strugar, Branko Vlačić i Zoran Simić
Boro Vučković, Damir Strugar, Branko Vlačić i Zoran Simić

Vjerujem da bi se i najčuveniji labinski Vlačić – znameniti Matija Vlačić Ilirik – začudio kada bi mu u posjet došao sarajevski Vlačić. I to kakav Vlačić! Glavom bez nekadašnjih brkova,  Branko Vlačić – Vlača,  svojedobni ugledni urednik sarajevskih „Večernjih novina“  i glavni urednik popularnog televizijskog lista „Ven“. 

Nakon ratnih neprilika završio je u Kanadi, u gradu Londonu, nekakvoj repliki orginalne britanske metropole. Tamo je u zasluženu mirovinu otišao ne kao novinar, već kao taksist.

Susret nakon 26 godina razdvojenosti

I sada nakon 26 godina razdvojenosti, namjerio se da vidi staru nekadašnju ekipu s kojom je žario i palio glazbenim festivalima u Opatiji, Splitu, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, izborima za „Miss“ bivše države,  natjecanjima za Yugosong i Eurosong.  S tim je novinarskim kolegama i prijateljima radio i u press službama navedenih manifestacija, a bome i provodio brojne noći na šankovima u ćalukalama uz dobru kapljicu, smijeh i viceve.

Dakle, proteklog je tjedna Branko Vlačić boravio kod sestre u Rijeci. Ali u cijeloj Rijeci nema janjetine, a on je odlučio staru prijateljsku novinarsku ekipu počastiti janjetinom sa ražnja. Pa je ekipa iz Pule umjesto odlska na slast i čast u Rijeku, pozvala svog dragog sarajevsko – kanadskog gosta u Pulu. I to usred trajanja pulskog Filmskog festivala.

Nesretno janje tek što je počelo brstiti istarske proplanke, a već je završilo na ražnju. Odbor za organizaciju i doček odavno je bio formiran: Boro Vučković, donedavni urednik HTV-a i još uvijek friški novinarski umirovljenik, Zoran Simić, urednik u zagrebačko knjižarsko-izdavačkoj kući VBZ i moja malenkost, novinar i kolumnist portala Istarski.hr.

Naravno, susret nakon gotovo 26 godina od posljednjeg viđenja, prošao je u zagrljajima i emocijama, u podsjećanjima na stare dane, u osvrtanju na novinarstvo nekad, u romantičnim pričama koje je odnijela vremenska rijeka bez povratka...

Vlača je bio vidno ganut, a u jednom trenutku je rekao da mi i ne znamo koliko smo mu ovim ljudskim gostoprimstvom i prijateljskim druženjem zapravo produžili život! Rekli smo mu da nam je drago da se ponovno vidimo nakon toliko vremena i da ćemo ga slijedeći put odvesti i do Labina da upozna i osobno nekog od Vlačića, mada mu je, tko li će ga znati, možda i čuveni Matija Vlačić Ilirik neki daleki rod!?

„Stvarno mi vas je drago vidjeti i kao da se nismo ni rastali tamo negdje 1991. godine, već smo nastavili staru priču, s kojom smo tada završili razgovor. Eh, kada sam bio mladi novinar i dolazio u Pulu pratiti Filmski festival. Čini mi se da sam ga pratio zaredom pet ili šest godina!“  - prisjetio se sa sjetom Vlača.

Pula Food festival dobra dosjetka

A onda smo zapodjenuli i priču o Festivalu. Moj je dojam da je on ove godine imao više loših segmenata i nekih dobrih elemenata. Od dobrih dosjetki, svakako valja pohvaliti „Pula Food festival“, popratnu gastronomsku manifestaciju, koja se svake večeri održavala u Titovom parku, nadomak Arene. Tamo je postavljeno desetak kućica sa naraznovrsnijom hranom, specijalitetima, slasticama i pićima, koje su radile do dugo u noć i hranile brojne filmske sineaste, turiste i zaljubljenike u film.

Za svaku pohvalu je i veliki filmski ekran koji je bio instaliran na popularnoj pulskoj plaži Ambrella, gdje su ljubitelji filma uz šum valova uživali u najnovijim svjetskim filmskim ostavrenjima.

Bilo je i nekoliko zanimljivih popratnih koncerata na terasi festivalskog centra Circolo. Sve u svemu ne može se reći da s te strane Filmski festival nije imao svoju dušu, vic i inovativnost.

Ove godine previše loših hrvatskih filmova

No, što ti vrijedi skupocjena ambalaža, kad je sadržaj u suštini loš? Naime, ove je godine bilo zaista mnogo, pa čak i previše, loših hrvatskih filmova! Negledljivih do bola. Ne bi ih imenovao, prepoznaju se oni sami. To je nekako svojim sedmim čulom osjetila i pulska filmska publika. Pa je u znatno manjem broju pohodila projekcije u Areni, nego prijašnjih godina. Kao da su domaći filmaši novog doba počeli snimati filmove sami za sebe, kao da ne znaju prepoznati bilo publike i to što ona od njih i filma očekuje.

Degustirajući pulski filmski kolačić – paprenjak – koji je bio službeni slatkiš Filmskog festivala, ne mogu se oteti dojmu da je za mene pet kopalja iznad svih filmova bio „Ustav“ Rajka Grlića. Ali tko zna zašto on nije dobio „Zlatnu Arenu“. No, Filmski festival je, eto, završio, a ljeto ide dalje..

I dok listam knjigu , odnosno zbirku priča „Grad“ mog sarajevskog kolege Branka Vlačića, koju dobih na dar, razmišljam  kako će on u Kanadi kad dođe hladna zima imati o čemu razmišljati. A ako dođe idućeg ljeta obavezno ga vodim na teritorij Labinske republike, gdje je rođen njegov prezimenjački čukun-čukun djeda Matija Vlačić Ilirik. Možda je tamo janjetina još bolja nego u Puli... (Damir Strugar)

Povezane vijesti

Najnovije vijesti