Nikad nisam bio dio nikakvog klana, pa su nas počeli medijski gaziti

Pomalo umoran nakon neprospavane noći zbog gaže u Zagrebu, na terasi ponad Arene uz šalu i deci gemišta te lagani povjetarac iz pulske luke Alen Vitasović nam priča o svom turbulentnom životu. Opušten je, dobre volje, pozdravlja poznanike, piše novinarka Jutarnjeg lista Barbara Ban u interviewu s istarskim pjevačem Alenom Vitasovićem, iz kojeg prenosimo najzanimljivije dijelove.

- Nikad nisam imao menadžera i nikad nisam bio dio nikakvog klana - ni dalmatinskog, ni zagrebačkog. Sve smo jako iznenadili sa svoja prva dva albuma - i Tončija Huljića i Novkoviće i sve druge. I oni na nas nisu bili spremni. Kada su skužili da smo sami, počeli su nas medijski gaziti u bilo kojem smislu. Tada je krenula priča da sam narkoman i pijanac. Najgore su bile priče kada sam trebao imati gaže za dobru lovu. Onda su neki menadžeri koji su ugovarali poslove s određenim lokalima govorili da ja neću ni stići na ugovorenu gažu jer da sam ovakav i onakav. I onda bi stavili svoje ljude. Nisam imao nikog tko bi me zaštitio. I tu se sve počelo srozavati. Počelo je pljuvanje i mene je to jako povrijedilo. A ja sam jako emotivan i osjetljiv. Doduše, i sam sam kriv za neke stvari. Ali uvijek sam bio iskren čovjek. Žao mi je što možda nisam više vrijeđao neke ljude na estradi, a tu ne mislim na pjevače, nego na “popratne sadržaje” - tvrdi Alen.

Dodaje da je nekih sedam-osam godina bio u medijskom mraku, ali da je sve to vrijeme radio i glazbeno stvarao jer je, kaže, to njegov posao. - Radio sam tada i za kampanju HDZ-a, pa su me IDS-ovci zabranili u Istri. Svega je tu bilo. I nakon tih godina, došli smo do nekog nivoa gdje imam neki status. Ne bih mijenjao ništa. Ali sada bih se znao bolje zaštititi i bolje se štitim. Danas mi je organizirano, dok sam prije bio na sve strane. Sada kada znam da je opasno, bježim - ističe on.

Trenutačno priprema novi album koji bi trebao izaći za mjesec i pol dana. Iako to mnogi doživljavaju kao njegov veliki povratak, on kaže da je stalno prisutan i da se glazbom zapravo nikada nije ni prestao baviti.

- Kada sam upoznao Livija, rekao mi je da ima pjesmu “Ja ne moren bež nje” i da mu se čini da je “lipa, ali da od tega ne bude niš”. Odlučili smo je pripremiti za taj festival, a kako se on nije održao, rekli smo - ma hajdemo je mi snimiti kada smo je već napravili. Ionako ništa od toga ne bude, govorili smo si. Snimali smo jedno 20 minuta, bez gitare i ičeg drugog. Snimili smo sve na kazetu, jer tada je to bio glavni nosač zvuka, i odnijeli je u jedan kafić poslušati - Koko bar nedaleko od radija. Pustili smo je, a jedna se konobarica “bacala po podu” i rekla da nikad nije u životu čula bolju pjesmu. Livio mi kaže - “ča je ova normalna”, ali je ipak predložio da je radi zafrkancije stavimo na radio. Vratili smo se na radio i pustili je. Sva četiri telefona koja su tada bila na radiju stalno su bila crvena od 19 do 20 sati. Sve je zvonilo. Ki je ovo? Ča je to Gustaf?, pitali su ljudi - priča nam Alen. Tada su pjesmu morali pustiti čak 10 puta.

- Ja i Livio smo bili original. Poslije mene sve je kopija. Nadam se da će netko doći i napraviti nešto slično. Probio sam tu famoznu Učku. Ustvari sam napravio drugu cijev tunela o kojoj svi govore, a nikako da je naprave. Eto, ja uspio - zaključuje Vitasović, donosi Jutarnji list.