Sergio Rabar: Jedini general Hrvatske vojske iz Istre

6
Sergio Rabar: Nema mira i blagostanja bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava
Sergio Rabar: Nema mira i blagostanja bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava

Međunarodni vojni stručnjaci smatraju da je za stvaranje prave vojske potrebno do 8 godina. Međutim, uz veliko samoodricanje i uključenjem desetaka tisuće boraca, 1990-ih je u Hrvatskoj stvorena snažna vojna sila koja je obranila i munjevitim akcijama Bljeskom i Olujom oslobodila okupirana područja. Povijest ne smijemo zaboraviti jer samo tako možemo biti sigurni da se neće ponoviti. Svi međunarodni čimbenici očekivali su brz hrvatski slom, temeljeći svoje prosudbe na ubojitoj snazi JNA, tada četvrte vojne sile u Europi.

Tih godina razbuđeni su dugo potisnuti osjećaji domoljublja i vjere u bolje sutra. Poučeni spoznajom da nijedan narod nije izborio slobodu i nezavisnost bez vlastitih oružanih snaga, krenulo se u organiziranje istih. Jedan od aktivnih sudionika toga vremena je i Rovinjac Sergio Rabar, umirovljeni brigadni general, koji se prisjećajući tih događaja osvrnuo i na današnju situaciju u društvu.

- Smatram nemjerljivim doprinosom svakog građanina koji je na bilo koji način dao dio sebe. Od slanja novčane pomoći, hrane, oružja, zbrinjavanjem izbjeglica, skladanjem pjesama itd. Za očuvanje doma i domovine bilo je potrebno zajedništvo i ustrojavanje obrambenih snaga. Bez toga, do oslobađajućih operacija nikada ne bi došlo. Danas, 20 godina poslije, pozornost treba dati obrani istine i integriteta Domovinskog rata, a isto tako, treba usmjeriti napore u očuvanju radnih mjesta i radit na gospodarskom i ekonomskom uzdizanju zemlje, rekao je brigadni general Sergio Rabar.

Rođen u Rovinju, nakon završene gimnazije upisuje vojnu akademiju KOV koju završava sa odličnim uspjehom. Službuje u Sloveniji jer na zahtjev da istu obavlja u Hrvatskoj, rečeno mu je da JNA ne pravi republičke vojske. Od 1981. boravi u Rijeci i s vremenom dolazi do promjena u političkim odnosima. JNA “postaje“ srpska vojska. Ponosan na antifašističko nasljeđe i u sve njegove vrijednosti u najširem smislu, zabrinuto gleda na diskriminirajuće stanje u vojsci, a i u politici. Iz JNA odlazi kao prvi školovani časnik znajući da mirnog razlaza neće biti, a u što ga je uvjerio boravak od mjesec dana na seminaru u Kruševcu gdje je prvi put vidio maskirane četnike na skupovima i na ulici. Sve je to jasno upućivalo na realnost brzog izbijanja ratnog sukoba.

Nijedna ulica se ne zove po poginulima

- Nema mira i blagostanja bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava, ljudskog dostojanstva i prava svakog čovjeka na vlastiti identitet, a država i lokalna zajednica moraju osiguravati ostvarenje tih prava. Naravno, tu mislim i na osnovna ljudska prava i slobode općenito. Uostalom, hrvatski narod i branitelji tome su se tada nadali. Sjećanjem na naše hrabre i poginule vojnike, odajemo im počast i zahvalnost što sada možemo kreirati vlastitu sudbinu. Na to smo naprosto obavezni. U teškim vremenima nije lako održati moralne vrijednosti kada na to utječu razni faktori. Važno je održati dostojanstvo. Moram naglasiti da su četiri naša suborca dali život za domovinu, a nijedna rovinjska ulica ne nosi njihovo ime i to nije u redu.

Do 1990. načelnik artiljerijskog stožera 13. korpusa JNA, a iz JNA odlazi u ljeto 1990. te se krajem godine zaposlio u MUP-u. Rabar, brigadni general u mirovini, zapravo je jedini general s prostora dviju županija, Istarske i Primorsko-goranske, koje su tijekom Domovinskog rata ukupno dale sedam brigada i oko 150 časnika. 111. brigada, čiji je prvi zapovjednik bio general Sergio Rabar, sa svojim ljudstvom, okupljala je pripadnike s područja Rijeke, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja s otocima i dijela Istre. Po osnivanju, brigadu su tvorile dvije bojne s područja Rijeke, te po jedna iz Senja, Krka, Delnica i Cresa, odnosno Lošinja. Kroz brigadu prošlo je oko 20 tisuća pripadnika, djelatnih, pričuvnih ili ročnih.

Za vrijeme trajanja desetodnevnog rata u Sloveniji, intenzivno se u tišini radilo na dovršetku formiranja brigade što je Predsjednikovom zapovijedi službeno i potvrđeno. Istovremeno, provedeno je izviđanje za sprečavanje prolaska JNA kao i utvrđivanje crta obrane Rijeke s točno utvrđenim položajima obrane. Kao načelnik OZ Rijeka, prisjeća se odluke o rasformiranju TO i formiranje pričuvnog sastava koji je trebao služiti za popunu ratnih jedinica, dok je 111. sa otočkom 133. oslobađala područja u Lici. No on je čuvao devastirane kasarne te je nekoliko mjeseci kasnije ugašen.

Naime, radi se o prvoj riječkoj brigadi koja je otišla u rat, više od 100 kilometara daleko od doma. Moralo se pritom paziti na dvije stvari: istovremeno u Lici krenuti u napad i blokirati JNA u Rijeci. Zato je jedna rezervna bojna od skoro 700 ljudi bila u Rijeci u pripremi, pa je i stanje zapovijedanja u brigadi bilo specifično. Radilo se o 2.500 ljudi od čega preko 500 vrhunskih obučenih i motiviranih mladih ljudi. Formirana je i elitna postrojba nazvana A bojna. U listopadu 1991. formirana je 128. brigada i tada su shvatili da nema više opasnosti za Rijeku, već da postoji opasnost presijecanja Hrvatske kod Senja čime su započele pripreme za odlazak na ličko ratište.

Kako ističe Rabar, postrojba se bez iskustva u ratovanju, sa skromnim naoružanjem i opremom, ali vrlo motivirana, početkom studenoga 1991. uključila u žestoke bitke u oslobađanju okupiranoga teritorija. Brigada je svoju zadaću uspješno izvršila, te je u prvoj bitci oslobodila oko 150 km2 teritorija uz minimalne žrtve, čime je osiguran nesmetan prolaz komunikacijom. Sjeća se ružne scene kada je eksplozija skladišta pripisana udaru groma, a golem oblak prekrio grad. Prilikom uviđaja utvrdili su da je to bio spin jer su shvatili da ne mogu sa sobom uzeti svu tehniku i naoružanje, pa su ga minirali.

Sigurnost i plaću zamijenio neizvjesnošću

- 1990. napustio sam vojsku i otišao na ulicu. Sigurnost i plaću zamjenio sam neizvješnošću. Itekako razumijem one koji izgube posao i žive bez plaće, jer to sam nekoliko mjeseci i ja proživljavao. Priznajem, to mi je bilo najteže razdoblje. Gore nego ono što je kasnije uslijedilo, jer sve što se radilo, radilo se sa srcem. Stvari treba postaviti realno i ne zanemarit značaj, ulogu i obavljene zadaće hrvatske policije, kao i više od 5.000 dragovoljaca, organiziranih i naoružanih i dijelom mobiliziranih u 111. brigadi ZNG-a koja je nosila nadimak Zmajevi. U to vrijeme, vod krčkog bataljuna zauzeo je položaje na osiguranju aerodroma na Krku. Područje Rijeke bilo je pod ingerencijom 13. korpusa JNA, koji je pokrivao područje sa garnizonima u Ilirskoj Bistrici (SLO), Rijeci, Delnicama, Karlovcu, Petrinji, Gospiću i Bihaću (BiH). Nakon zamišljenog vojnog udara JNA došlo se do spoznaje da se pristupi organizaciji mimo snaga MUP-a, ali u sastavu MUP-a tako da se pristupilo dragovoljačkom novačenju. Imali smo spremnu brigadu i prije same zapovijedi o njezinom formiranju čiji je formalni datum osnutka 2. srpnja. Zahvaljući Kriznom štabu i krivim informacijama o stanju JNA, ista odlazi nedirnuta sa vojnom tehnikom koja nam je bila silno potrebna iako smo procjenjivali da za svega nekoliko sati možemo osloboditi vojarne. Snaga tog 13. korpusa najbolje se vidi u tome što se po prvi puta u povijesti ratovanja dogodilo da jedna neprijateljska vojska pomaže evakuaciju druge vojske. Istovremeno zbrinjavali smo dezertere koji bi nam predali puške, a oni bi otišli u krizni stožer koji bi ih presvukao i organizirao im povratak kućama. Naši dečki bili su gotovo svugdje gdje su oslobađane vojarne i time smo se naoružavali. Velik posao odradili su i naši obavještajci. Nismo čekali da nam netko nešto da, jer ovisili smo sami o sebi. Na taj način u roku 15 dana dobili smo više od 100 pušaka, sjeća se Rabar.

Burna politička previranja, mitinzi, balvani, pokušaj uvođenja izvanrednog stanja, podmetnute eksplozije, prijetnje, širenje straha i navještanje nasilja i rata. Bila je to hrvatska stvarnost 1991. Mlade hrvatske oružane snage tada nastajući u okviru MUP-a kao specijalne postrojbe MUP-a, što je u to vrijeme bila jedina legalna mogućnost, kao naobučenije i najorganiziranije, morale su se tome suprostaviti. Svakim danom bilo je sve teže. U ožujku 1991. uslijedila je oružana pobuna u Pakracu i teroristička zasjeda na Plitvicama za “krvavi Uskrs“, a pogibijom 12 policajaca 2. svibnja u Borovu Selu potvrdila je sumnje u ratna nagađanja. Proces pripreme i ustrojavanja snaga tada su se intenzivirali. Odlučeno je da se stvori operativna jezgra hrvatske vojske. Na pobunjeničke barikade i uvježbavanjem “tampon zona“ od strane JNA, Hrvatska je na opće iznenađenje odgovorila predstavljanjem prvih postrojba hrvatske vojske 28. svibnja na svečanoj smotri u Kranjčevićevoj pod nazivom ZNG u sastavu MUP-a.

Sergio Rabar i Ivan Ban

- Sjećajući se tih dinamičnih dana, kažem da smo mi svoj posao tada napravili, a pitanje je jesu li ga obavili i svi ostali. Devedesetih, bili smo ponosni, a kad je rat završio za mnoge više nije bilo posla i radnih mjesta. Dočekala ih je neimaština i socijala. Kada dođemo u Liku, Zadar, Osijek, bilo gdje, uvijek nas dočekuju s poštovanjem, i to ne samo u većinski hrvatskim naseljima, nego i tamo gdje su većina bili Srbi. Naši pripadnici uvijek su na svim bojištima dočekivani riječima - to je prava vojska, i na to sam iznimno ponosan. Mi smo čitav svoj pobjednički ratni put prešli bez i jedne jedine mrlje na obrazu, jer smo bili organizirani, dobro ustrojeni, a nadasve jer smo od prvog dana poštivali ratno pravo i Ženevsku konvenciju. Uvijek ističem da nitko iz 111. brigade nije išao u rat zato što je mrzio nekog drugog, nego zato što smo voljeli svoj narod, svoj kraj i svoju zemlju. Oni koji nisu, neka odgovaraju za ono što su učinili, ali to sigurno neće baciti mrlju na Domovinski rat, zaključuje Rabar.

- 53 pripadnika 111. pješačke brigade položila su svoje živote za obranu, čast i budućnost domovine. Njima i njihovim obiteljima dugujemo vječnu zahvalnost na uzvišenoj žrtvi svog života. Ukupno u brigadi svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu ostvarila su 12.462 branitelja, najvećim dijelom iz grada Rijeke i Primorsko-goranske županije te su osposobljena 9.834 ročna vojnika, rekao je Rabar    .

Dodaje kako je bilo mišljenja da Istrijani, Primorci i Boduli nisu stvoreni za rat i vođenje vojske. Međutim, kaže kako su vrlo brzo dokazali da su itekako sposobni i da mogu, i to mnogo bolje od onih koji su mislili da su bogom dani. Danas ga, ističe, bole nepravde prema Domovinskom ratu i njegovim sudionicima. U prvom redu to je zanemarivanje najvećih vrijednosti i postignuća proizašlih iz Domovinskog rata, te guranje u prvi plan ratnih zločina i počinitelja zločina, zbog čega se, kako kaže, u javnosti, posebice kod mladih koji se rata ne sjećaju, stvara potpuno pogrešna slika.

Čin generala dobio je tek kasnije, kaže prvi ratni zapovjednik, danas umirovljeni brigadni general, odgovarajući na pitanje kako komentira činjenicu da za vrijeme rata, unatoč golemom odazivu stanovnika Istre i Primorja u rat, iz tih krajeva nije bilo niti jednog generala. Ističe da je vjerojatno zbog toga što je netko vidio i shvatio koliki je bio njegov doprinos u organizaciji obrane Hrvatske, pa je to na koncu ipak bilo vrednovano na taj način. Mišljenja je da se radi i o tome što je u to doba u krugovima vojske i politike vladalo mišljenje da su generali mogli biti samo ljudi izvan ovog našeg područja.

Najveći odaziv među Istranima

Na pitanje kakvi su bili Istrijani i kakav je doprinos Istre, ističe da je izuzetno ponosan na svoje istarsko podrijetlo i na istarski narod. Kaže kako je dao nemjerljivi doprinos Domovinskom ratu i obrani hrvatske domovine. Divi se ne samo zbog najvećeg odaziva, već što su postrojbe bile najorganiziranije i daleko motivirane iako su imali mogućnost otići u Europu i pridružit se “Munchen bojni“.

-  Oni su s relativno mirne i sređene teritorije otišli u rat 250 km daleko od svojih domova. Otišli su braniti i pomoći u obrani svojoj hrvatskoj braći u Lici, poslije u Dalmaciji i Slavoniji. Oni su pravi branitelji i patrioti. Ti se mogu slobodno nazvati cvijetom hrvatske vojske. Zato nemojte se čuditi mom iznimnom ponosu na vojnike  iz 119. i 154. hrvatske brigade. To govorim iz razloga što se ponekad zbog nepoznavanja stvari minimizira odluka i doprinos ovog našeg istarskog kraja. Uz sve nedaće koje su me pratile prije i tokom rata, dobio sam priznanje i čast da nosim čin brigadnog generala, kaže Rabar. (Tekst i foto: Ivan Ban)

Potrebno nam je zajedništvo

-Za slobodu smo se sami izborili. Potrebno nam je zajedništvo. U ratu da nije toga bilo, ne bi uspjeli. Danas, potreban je konsenzus svih opcija za dobrobit naših sredina. Nije dobro da nakon svega neki koriste branitelje u svoje političke svrhe, a da npr. na pročelju srednje škole nema hrvatske zastave. Nažalost, danas ako nisi član određene stranke, simpatizer ili nečiji kum, ne može se dobiti posao, poslovni prostor, dozvola, dobro mjesto na rivi itd. To nije čovjekoljublje i antifašizam. Antifašizam je borba protiv jednoumlja. Stidim se ljudi, bez obzira koje su narodnosti ili svjetonazora, koji ne mogu kraj sebe izdržati nekog drugog. Pitam se, kakva je to onda sredina?

Osobito ga žalosti činjenica, što velik broj građana u potrazi za boljim životom, napušta svoje domove i odlazi u inozemstvo. Misli da se treba boriti za svoj kraj, a ne zbog određenog straha odbijat odgovornost uhvatit se u koštac sa životnim preprekama. Očitim smatra da se građanima uspješno upravlja i zastrašuje kako bi ga se kontroliralo. Zaključuje kako smo svi mi, svatko na svoj način, odgovorni u izgradnji boljeg sutra.

- Postoje neiskorišteni resursi za proizvodnju, industrijske zone stoje kao ledine, a za privredne subjekte ne čini se gotovo ništa. O potencijalu neiskorištenih prostora, nepostojanja olimpijskog bazena u Istri, da i ne govorim. Vlast mora provoditi volju naroda i raditi u njegovom interesu, a ne da je vodu isključivo osobni interesi. Pomaganje, humanost i ostale moralne vrijednosti su osnovni dijelovi strukture koje jedno društvo mora i treba imati, a i ako dođe u stanje da toga nema, treba težiti ka tome. To su osnovne vrijednosti koje treba isticati i propagirati, boriti se za njih bezuvjetno. Bez obzira koje su ljudi vjere, političkih stavova i opredjeljenja, bitno je prije svega ostati “čovjekom“. Cilj nam svima nama mora biti pravedno društvo jednakopravnih građana. To je jedina politika koju vodim i koju ću voditi- politika morala, rekao je.

- Imamo problem mladih ljudi. Po zimi viška stanova, ali zato nemamo stanova za mladu obitelj koja će ovdje ostati i raditi. Lokalna zajednica morala bi raditi stanove koji bi se dali mladima za kupnju ili najam. Mladima moramo dati do znanja da nisu sami. Bitno je sadašnje vrijeme, moramo imati hrabrosti nositi se s njim. Najveća je odgovornost na nosiocima vlasti, koji bi trebali shvatiti da njihova prvotna uloga jest boriti se za opće dobro i opravdat povjerenje naroda, odlučan je Rabar

Govoreći o tome kakve se poruke šalju u medijima pojedinih dužnosnika o jednakopravnosti, multikulturalnosti, on ističe da čovjekova jednakost uključuje i pravo da bude zaposlen i sudjeluje u kreiranju vlastite lokalne zajednice bez obzira na gore navedene razlike. U osvrtu na nemila zbivanja u Domovinskom ratu, upozorio je da bez istine i pravde među ljudima, nema istinskog pomirenja i suživota. Minoriziranje uloge časnih ljudi i vojnika nešto je najsramnije što se može dogoditi zemlji koja je pobjedila u obrambenom ratu, zaključio je Sergio Rabar.

Najnovije vijesti