Poštar Jožić iz Pazina: Junak za sva vremena
"Ja san reka njima gori u Zagrebu, je ljudi foši i boljih, da su foši kemu drugemu tribali dat nagradu", rekao nam je skromno Josip Jedrejčić, poštar iz Lindara, koji je u kategoriji poštanskih djelatnika osvojio nagradu "Junaci za sva vremena". "Kad san dobi peharić, san misli da se dečki z dela zezaju, ali kad san vidi papir onda san vidi da je stvarno", kaže kroz smijeh.
Naime, drugi program Hrvatskog radija organizirao je izbor Junaci za sva vremena s ciljem učvršćivanja pozitivnih vrijednosti među ljudima, širenja vidika i povećanja zanimanja za profesije koje imaju veliko lokalno značenje. Glasovanjem putem radija i internetske stranice junaci.hr izabrani su predstavnici u 64 kategorije zanimanja, a u kategoriji „Poštanski djelatnici“ odabran je upravo Josip Jedrejčić, poštonoša zaposlen u Poštanskom uredu Pazin.
Josip Jedrejčić, Pazinjanima poznatiji kao Jožić, već 35 godina po Pazinštini dostavlja poštu, i gotovo da nema osobe koja ga ne poznaje i prepoznaje kao srdačnog, dragog i susretljivog čovjeka. Povodom osvajanja ove nagrade razgovarali smo s njim o njegovom poslu, o ljudima i dogodovštinama koje su obilježile njegov rad.
Posao poštara radi od 1978., tada je kao 17-godišnjak prve radne dane proveo na području u Kršikle i Grdog Sela. "Bilo je teško, hodili smo na noge ili na bičikleti, pak je bilo blato, ni bilo švalta. Pokle smo dobili takozvane trobrzince, Kolibri motore, pak je bilo malo laglje, magari su se ti motori dosta kvarili, pak bi pukla guma, je bilo svega", priča Jožić i dodaje kako su danas motori puno bolji, ali su svejedno slabi za sve uzbrdice koje mora savladati unutar 60-ak kilometara, koliko prosječno dnevno prođe.
"U svakoj fameji postoje određene tajne, ali ku mi se ki potuži, to ostaje poli mene i to ne govorin dalje", kaže, pričajući o svojoj svakodnevici u poslu. Teško mu je kad se susjedi ljute na susjede i svađaju. Postoje, kaže, sela gdje su svi međusobno posvađani, i to je tako negdje i više od deset godina. "Najprije govorin z jednin, a onda me oni drugi čeka spred vrati i pita ča mi je reka oni prvi", kaže i dodaje kako ih onda on pokuša nekako smiriti i pomiriti, ali mu to rijetko uspije.
Najljepši dio posla mu je kad su svadbe, krštenja, pa kad nosi čestitke, a najteže je kod smrtnih slučajeva u obiteljima kad mora nositi telegrame, jer sve ljude zna i doživljava ih kao svoju obitelj.
Mladim budućim poštarima, a i svim ljudima poručuje kako je osnovna stvar u životu poštenje i kaže kako su mu ljudi najvažniji, jer "sve materijalno se potroši, a čovik na kraju ostane". (Tekst i foto: Darko Tumpić)
