U Puli vlada kriva logika zataškavanja neugodne istine

Gledam kako se obala u pulskoj luci iz dana u dan širi i dograđuje. Gledam to danima, tjednima, mjesecima. Radovi traju, no meni se čini puževskom brzinom. U zadnjih deset godina obnovljeno je čak 100 metara luke. Što je za svaku pohvalu. Ako znamo da pulska luka ima dobrih 10 kilometara obale, godine 3017. imat ćemo potpuno renoviranu Rivu! Podatak je to koji fascinira i zapanjuje! A skeptike i mrzovoljnike, definitivno obara s nogu.

„U daljnjim planovima Lučke uprave Pula, uskoro bi trebali započeti i nastavak gradnje nove obale na južnoj strani u dužini od 40-ak metara, te zajedno s tim potezom slijedi gradnja i narednih 30-ak metara od platoa prema komunalnom dijelu luke Mandrač!“  - zaključuju veselo i optimistično iz pulske Lučke uprave, kao da su krenuli u pothvat saniranja pulskog lukobrana ili preuređenja centralnog, gradskog dijela pulske Rive..

Tko je kriv za dugove?

No, i mali korak vrijednih pulskih neimara, velik je skok u svjetlu budućnost! Tako je, recimo, značajan skok, ubijajući se od posla, napravila kilava gradska birokracija, u smanjivanju dugova prema gradu. Naime, agilna se gradska vlast pohvalila da je dugovanja prema gradu Puli iz 2015. godine sa 139 milijuna kuna smanjila na kraju 2016. godine na 126 milijuna kuna. Što je smanjenje za čak 9 posto! Naravno nigdje i nitko ne kaže kako je uopće i zašto napravljen tako veliki dug? Tko je za njega kriv i je li tko za to odgovarao?  Moralno, materijalno, kazneno? Odnosno, da li bi itko da raspolaže svojom privatnom imovinom dopustio da mu se godinama ne plaćaju troškovi, stanarine, poslovni prostori, zakupi, a da dug uporno raste i da se pritom ništa ne poduzima?

„Stanje potraživanja, koje kao Grad objavljujemo svakih šest mjeseci, jasno pokazuje da cjelokupni sustav bilježi konstantno smanjivanje iznosa potraživanja prema Gradu. Takav je trend posljedica sve boljeg i efikasnijeg sustava naplate. Dospjela potraživanja svedena su na zavidno nisku razinu, rezultati su itekako vidljivi i kvalitetna su podloga za planiranje svih budućih aktivnosti!“ - istaknuo je pulski gradonačelnik Boris Miletić.

Naravno, raduje nas optimizam prvog čovjeka Pule, iako je okružen gomilom nesposobnjakovića. No, matematika je egzaktna nauka, te je iz nje sasvim razvidno da će Gradu Puli trebati čak 11 godina uporne naplate duga da bi došao do svojih novaca. A pitanje je hoće li u tome uspjeti, koliko je novca moguće naplatiti, a koliko će morati svjesno otpisati. Na ogromno gomilanje duga godinama se žmurilo. A kako je dug rastao, tako je raslo i zapošljavanje u toplim i prozračnim gradskim uredima. Pa je tako gradska birokracija svake godine rasla za otprilike novih 10 zaposlenika, usprkos slanju činovnika u mirovinu i otplaćivanju visokih otpremnina.

No, ništa čudno za našu birokraciju, koja je takva kakva jest i koja je – naša! I koju baš briga za javno vlasništvo, odnosno za opće dobro. Jer tim su novcem od nagomilanog duga mogle biti sagrađene 3 škole ili 5 vrtića ili 2 umirovljenička doma. Kažem, mogle su... Ali nisu... Ali nije sve u novcu! Ima nešto i u kritikama! Špotao me, naime, prije neki dan, gradski velepročelnik za urbanizam, prostorno uređenje i renesansu, moj dugogodišnji dragi, mili, dobri i pošteni prijatelj Giordano Škuflić.

I to zato što sam objavio podatak iz njegovih usta da se on javno zalagao za brojčano smanjenje svog veleodjela i otpuštanje lijenih i nesposobnih djelatnika. Jer da je on to meni kakti privatno rekao, a ne javno za objavu. Pa je zbog toga dobio „jezikovu juhu“. Kako od gore nadređenih mu čimbenika, tako i od nezadovoljne baze od dole. Ali mi neće reći od koga!? Pa je rekao da samnom neće više razgovarati o svom poslu. Mada o tome nismo nikad ni razgovarali. I šta bi tek bilo kad bi ja napisao najozbiljnije sve što znam?

Novinar je uvijek novinar

No, što ćete, tako je to. Pula je ipak mali grad. U kojem vlada neka kriva logika zataškavanja neugodne istine i nedostatak minimuma građanske hrabrosti. Mnogi su se već i potpuno odvikli od javne kritike. Pa se pojedinci, pa čak i neki moji prijatelji, jako ljute kad ih prozovem da nešto loše rade, da je nešto krivo ili da nešto treba popraviti. Međutim, rekoh onomad, drag mi je prijatelj, ali mi je još draža istina.

A oni nikako da shvate da je novinar uvijek novinar i da mora ukazivati na propuste. I da istinu treba reći, pa ma kakva ona bila. Ali kad već „hrabro i privatno“ iznose podatke, moraju znati da je moja novinarska dužnost iste predočiti javnosti. A ne sakrivati se iza prijateljstva. Pa onda neka javnost odluči jesam li ja bio u pravu što sam to objavio ili možda moj izvor informacije koji se ljuti? I to zato, jer je to, po njegovom mišljenju, bilo izrečeno u privatnom razgovoru, a ne namijenjeno objavi u medijima. Kao u onom nekoć poznatom filmu „Privatni poroci – vrline javne“.

Jer kao što reče veliki pisac Emile Zola: „Istina je prljava i ružna! Ali je uvijek treba objaviti!“ Pa šta košta, da košta...