Vukovarsku tragediju proživljavali smo kroz sudbine prognanika
Godinama sam jako željela posjetiti Vukovar i želju sam si ispunila prije dva mjeseca, kada sam se vraćala sa službenog puta iz Temišvara u Rumunjskoj. Bio je to jedan od mojih najemotivnijih posjeta nekom gradu, jer sam bila sam u prilici 1991. godine upoznati mnoge prognanike iz Vukovara. Osim toga u grad smo ušli iz smjera Šida, dakle točno onim putem kojim su prolazili tenkovi i vojnici JNA dok su ga tri mjeseca razarali.
Te ratne 1991. godine iz Stručnih službi Hotelskog poduzeća „Rabac“, gdje sam radila kao urednica lista „Rabac“, bila sam kao i mnoge moje kolegice preraspoređena na recepciju hotela Hedera u kojoj je u prvoj turi dolazaka bilo zbrinuto 137 obitelji koje su napustile svoje obiteljske kuće i stanove, a među njima 111 obitelji, odnosno 280 ljudi s područja Vukovara. U kasnijim turama popunili su se prognanicima hoteli Mimosa i Narcis, Istra i Fortuna te Lanterna, gdje sam bila premještena, a u kojoj je bilo smješteno još 450 Vukovaraca.
Labinština je, istina, pokazala visok stupanj humanosti i pobrinula se da ovom napaćenom narodu i njihovoj djeci barem djelomično ublaži tragediju koju su doživjeli, ali mislim da ipak nije imala posebno razumijevanje za te ljude i da nismo shvaćali položaj u kojem su se našli jer mi nismo osjetili rat. Nismo osjetili granate, nismo bježali u bunkere, živjeli u tami, gladni i žedni…
S obzirom da živim u gradu i okruženju gdje se na žrtve i bitke Domovinskog rata gleda s određenom dozom omalovažavanja u odnosu na žrtve Drugog svjetskog rata, i sjećajući se koliko je mojih sugrađana 1991. pobjeglo u Italiju, pravdajući se da to nije njihov rat, moj posjet Vukovaru bio je prožet dubokim pijetetom prema žrtvama i herojima toga grada. Uvijek se pitam kako bi se ponijeli moji sugrađani da je ovakva ratna sudbina, ne daj Bože, zadesila Labin.
Te hladne jeseni 1991. godine naš jedini dodir s Vukovarom bili su prognanici smješteni u rabačkim hotelima. Nažalost, jedan znatan broj Labinjana nije imao razumijevanja ni za njihovu žrtvu. „Njima je tu super, besplatno ljetuju na moru“, vrhunac je cinizma koji se tih mjeseci mogao čuti po labinskim oštarijama i konobama. Iskreno se nadam da su takvi bili u manjini, ali bili su dovoljno glasni da izgledaju kao većina.
Imala sam prilike razgovarati s mnogim prognanicima i zabilježiti njihove potresne priče o križnom putu do slobode. Vukovarke Terezija Devernay, Gejza Devernay, Terezija Kokoš, Marija Đurđević, Gordana Sentivanac... Samo su neke od njih…
Stoga me posjet Vukovaru prožeo najdubljim osjećajima. Nitko ne može ostati ravnodušan dok stoji u zlokobnoj tišini i mraku nekadašnjeg hangara Veleprometa u kojem je danas Memorijalni centar Domovinskog rata. Stojite u potpunom mraku i razmišljate kako su upravo na tom mjestu ljudi mučeni i ubijani samo zato jer su bili druge nacije i vjere. Prestrašno.
Za one koji nisu imali prilike posjetiti Vukovar, u stvarnosti je sve nekako drugačije. Spomenik na Ovčari s golubicom uvijek sam zamišljala velikim, a on je tek nešto manji od dva metra. S druge strane, Vodotoranj je u stvarnosti puno veći. Ogroman je. Posebno je impresivan dok se Vukovaru približavate iz pravca Šida. Kao da prkosi svakome tko bi htio nauditi gradu.
Htjela sam nešto napisati na današnji dan. Možda su mi neke rečenice ispale nesuvisle, možda sam negdje iskočila iz teme, a možda sam nekoga i uvrijedila. Pisana riječ moje je sredstvo izražavanja, to je moj poziv i ovaj tekst moj je skromni doprinos da vukovarska tragedija i žrtva nikada ne padnu u zaborav. (Eleonora Vlačić)
