Kako je mladi otac opisao trenutke prije rođenja kćeri

Sanel Isanović, svestrani labinski glazbenik, producent i režiser, 23. rujna je, sat iza ponoći postao sretni otac djevojčice Lene. Iskustvo u iščekivanju rođenja svog prvog djeteta podijelio je sa prijateljima na Facebooku. Tekst je toliko dirljiv i simpatičan da ga, uz njegovo dopuštenje, objavljujemo i na našem portalu.

„Draga Lena, tvoja majka Tea zvala me je na posao 22. rujna u 20:26 i kazala: "Nemoj paničariti ali mislim da mi je pukao vodenjak". Naravno, prvo što sam napravio je bilo to da sam se uspaničario do zla boga jer koliko god sam se pripremao na taj poziv nemoguće je bilo pripremiti se na mjesto i vrijeme kad će telefon zazvoniti.

Istog trenutka proletio sam kroz kuhinju u kojoj su Mađari radili dar-mar jer ti ljudi toliko mogu pojest hrane da se mi u kuhinji, kada krene njihova navala u restoran, moramo pregrupirati i zauzeti položaje kao da branimo Staljingrad.

Uglavnom, ulazim u šefovu kancelariju, a on na telefonu. Pokušavam mu mahanjem ruku objasniti situaciju a on meni odmahuje da sačekam. Mislim da sam čekao 5 sekundi koje su se činile kao pet godina i počeo opet mahati rukama. Okreće se on a ja ko iz topa "mislim da Tea rađa".

Naravno samo mislim ali ne znam, ne zna ni ona jer nema trudova i jer si nam prva beba i ne znamo, ali mislimo i osjećamo da je to to, da je došlo vrijeme da te vidimo, da je došlo vrijeme da prestanemo pričati s trbuhom tvoje majke i prestanemo trbuhu puštati glazbu i snimati tvoje zvukove u tom istom trbuhu koje je tebi bilo dom devet i kusur mjeseci.

Kako sam uspio privući šefovu pažnju, kupim ključeve i mobitel, trčim na drugi kat u svlačionicu, oblačim se i shvatim da nemam auto jer sam došao sa Pipijem na posao. Pipi ti je totalno super, spaljen, zabavan i dobar moj prijatelj, koji ujedno i radi samnom.

Kako sam se oblačio eto ti njega, trči za mnom i dere se "uzmi moj auto, sa mnom si i došao". U dvije nano sekunde mi objašnjava ovo: Nemoj talit za Labin, ne radi daljinsko otključavanje, gume su ćelave, kvačilo ti lovi skroz na vrhu, kočnice nisu dobre, pusti auto preko puta direkcije rudnika i ostavi ključeve na prednjoj lijevoj gumi.

I tako sjednem u auto krenem i pomislim u sebi "Pipi kupi si novo auto, jebo ga ti, zar ću u ovom da poginem a žena mi rađa kod kuće". Kočnice štišćem nogom a one stišću mene kontra i tako da ne duljim previše.

Stigao kući, tvoja mama spremna, pokupili sve u 60 sekundi i krenuli za Rijeku. Stigli smo u Rijeku u rodilište i javili se na portu u 21:45, dali sve podatke i krenuli na treći kat kako nas je uputila gospođa sa porte. Stigli gore a još ne znamo da li je porod krenuo ili je nešto drugo.

Nakon pregleda u 22:15 izlazi doktor i kaže mi: „Porod je krenuo malo sporije nego što bi trebao ići. Slobodno vi odite ako trebate ići negdje, još nije vrijeme da prisustvujete. Htjedoh mu reci "gdje da idem sad u p.m." ali se okrenem i krenem pješice u grad. Odem do prve pekare, kupim burek sa sirom i coca colu. Vratim se nazad i sjednem na zidić kraj rodilišta.

Smažem burek i sok i evo me ispred vrata čekam informacije, da li si se odlučila izaći vani ili ćeš nas još koji sat zafrkavati. Ne mogu više pisati, stres na mozak mi je 200 km/h. Sad je 23:31 h. Čujemo se poslije.

Evo me opet, pišem ponovo, sad je 02:30 sati, rodila si se srećo naša u 1:10. Pričat ću ti sve što se desilo od 23:31 do 2:30, ali sad nemam snage pisat. Uživamo u tvom prisustvu."

Dobro jutro, svijete! Moje ime je Lena. A ovaj tekst gore je napisao moj tata sinoć, dok je čekao mene i mamu da se pripremimo za porod :).