Dnevnik nogometnog navijača: Idemo u Poljsku
Moj prvi susret s hrvatskom nogometnom reprezentacijom bio je u lipnju 1998. godine u francuskom Lyonu. Prijatelj je od tvrtke u kojoj je tada radio dobio dvije sponzorske karte za utakmicu Hrvatska-Njemačka (tada je to bilo toliko out da su šefovi u toj tvrtki morali moliti ljude da uzmu karte) i nas četvorica prijatelja otišli smo na utakmicu na kojoj se počeo stvarati mit o „vatrenima“. Sve ostalo je povijest.
Infekcija je bila toliko zarazna i razorna, da od onda odlazimo gotovo na sve utakmice hrvatske nogometne reprezentacije. Preskačemo jedino udaljene destinacije poput Kazahstana ili Izraela, a na Europska i Svjetska prvenstva redovito odlazimo. Tko to nije probao, ne može shvatiti kakav je to doživljaj. U Mastercardu bi rekli – neprocjenjivo!
Na prvu utakmicu odlazimo u subotu, 9. lipnja i spavamo u Berlinu. Da, dobro ste pročitali – Berlin. Kako bismo preduhitrili lopove koji su Euro iskoristili za bezobrazno dizanje cijena smještaja, hotel smo rezervirali u Berlinu, koji je od Poznanja udaljen dva sata vožnje. Jedino ćemo uoči treće utakmice, protiv Španjolske, koja se igra u nešto udaljenijem Gdanjsku, spavati u poljskom hotelu.
Budući da su Poljaci dobili naputak da nas Hrvate moraju gledati u oči i da nam ne smiju spominjati Jugoslaviju, odmah sam si preko Google prevoditelja na poljski jezik preveo rečenicu „Što me gledaš?“ (Ktora mnie patrzysz?), a usput sam se i ošišao na kratko.
A što se tiče Jugoslavije, na nju će me podsjetiti svaki put kada se negdje bude puštala poljska himna. Za one koji ne znaju, ona je ista kao i „Hej Slaveni“, himna naše bivše države. Kada smo prije četiri godine u Klagenfurtu igrali protiv Poljske, Austrijanci su nam na stadionu najprije pustili Thompsona („Lijepa li si“), a onda ex-yu himnu. Ali nitko nije ni fijuka pustio. Jer nam je uoči utakmice kapetan Niko Kovač preko video zida rekao da ne zviždimo suparničkoj himni (a poljski kapetan isto njihovim navijačima). A kada Niko nešto kaže, moraš ga poslušati. (Nenad Čakić)
