Pulski alatničar postao vodeći izvoznik ribe
Cijeli svibanj u Jadranu gotovo da i nije bilo plave ribe. Ribari koji su tijekom prošle godine, pa i početkom ove, bilježili dobre rezultate, sada pred početak turističke sezone, našli su se praznih mreža. Gdje su nestale papaline i srdele?"Nemam pojma, more kao da je ukleto.
Cijeli svijet je u teškoj krizi i tako je izgleda i s ribom, jednostavno je nema. Ni tvornice nemaju ribe. Mirna 'plače' za ribom, a Podravka je ove godine kupila jedan posto onoga što je planirala. Inače, Podravka je jedini domaći otkupljivač koji redovito plaća. Oni plaćaju 45. dan", govori Silvio Licul iz Pule, jedan od najvećih istarskih ribara, piše Poslovni dnevnik.
Opstaju samo izvoznici
U Puli za njega znaju gotovo svi. Ako ne po prezimenu, na spomen imena njegovih brodova - Maurus prepoznaju ga, pa stanu pričati o tome kako upravo on najviše ribe lovi u Puli. Prošla mu je godina bila rekordna, a njegova tvrtka Škamp imala je 12 milijuna kuna prometa."Lani smo izvezli oko 70% ribe.
U Italiji imam kupaca koji otkupljuje ribu i to je jedina suradnja na koju se mogu u potpunosti pouzdati. Izvezao sam 132 vagona, što ti je puta 10 tona pa ti računaj", govori Licul. Nije neka matematika, brzo smo skupa izračunali, strancima su prodali milijun i 320 tisuća kilograma plave ribe. I prva četiri mjeseca ove godine bila su rekordna pa su njegova dva 25-metarska broda Maurus i Maurus 1, ulovila više nego u istom razdoblju lani, no s odlaskom travnja nestalo je i riba.
Hoće li nam turisti onda jesti ćevape? "Prodaja na tržnici je ionako totalni debakl. Od kad je počela kriza, na (pulskoj) ribarnici pao je promet pet do šest puta. Ljudi nemaju novaca, ali riba nije skupa i ja to ne uspijevam shvatiti. Srdelu na ribarnici prodajemo po cijeni od 10 do 20 kuna.
Situacija je kod njega bez obzira na neplaćanja domaćih tvrtki ista jer za plaće 19 radnika svakog mjeseca mora se nekako naći novac na računu. Prema podacima Poslovne Hrvatske 2010. Licul je u svojoj tvrtki Škamp imao svega 9 zaposlenih, a rekordna 2011. donijela mu je još devet radnika.
Na pitanje, kako se uopće počeo baviti ribom, Licul odgovara: "Slučajno. Po struci sam alatničar. Počeo sam raditi kod brata u radionici za preradu metala. On je 1992. godine došao do jednog broda, a onda sam se i ja 2001. godine osamostalio i počeo raditi s ribom", govori Licul. Ribu love pretežno na Sjevernom Jadranu, no kad je nema tamo upute se i dalje.
Državne subvencije u ribolovu ocjenjuje kao korektne i iako spominje da se mnogi žale, napominje kako država ribare dobro 'prati'. "Po kili ulovljene ribe dobivamo 35 lipa. To je solidna pomoć. Imamo i povrat na kapitalna ulaganja. Nije to nešto puno, ali ako ti vrate 200, 300 tisuća kuna, to je u redu. Također imamo subvencioniranu plavu naftu, a kako je nafta sada preskupa država opet plaća sve što je iznad pet kuna.
Ja znam da bi svi ribari htjeli da je nafta dvije kune, ali i država treba živjeti od nečega", objašnjava Licul. Pitamo ga i o ovogodišnjoj novini koju je država uvela prvog dana siječnja. Riječ je o predaji očevidnika ulova ribarica elektronskim putem. Prema novom zakonu, s početkom 2012. ribarska plovila dulja od 18 metara obvezna su prijavljivati ulov preko elektronskog očevidnika, a kako Licul ima brodove od 25 metara, spada u tu kategoriju.
Ovom novinom puno je lakše i brže pratiti rezultate u ribarstvu. Inače, prošlogodišnji podatci pokazuju kako je hrvatski ribolov prošle godine ostvario dobre rezultate pa je ulov u 2011. godini bio povećan za 20 posto i prvi put je dostigao brojku od 70.000 tona. Od ukupnog ulova 70 posto plasirano je bilo na izvozno tržište pa je ostvarena brojka od 100 milijuna eura prometa.
Unatoč dobrim rezultatima, ribare za sada najviše muči status domaćeg ribarstva nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Konstantno napominju kako ne znaju što ih očekuje nakon pristupanja, a najviše ih plaši što bi ukidanjem ZERP-a Hrvatska moga dopustiti stranim flotama ulazak i lovljenje unutar hrvatskih teritorijalnih voda, piše Poslovni dnevnik.
