Vraćamo se na mjesto gdje je sve započelo
Prije 18 godina otišao sam na svoje prvo nogometno prvenstvo – na svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Bilo je to vrijeme kada nogometni turizam još nije bio razvikan kao danas, karte za utakmice je bilo relativno lako nabaviti, u zemlji domaćinu nisu postojale fan zone, a ni u domovini se utakmice nisu gledale na otvorenom pa čak ni u kafićima.
O tadašnjoj slaboj zainteresiranosti za odlaske na prvenstva najbolje pokazuje način na koji smo došli do svojih prvih karata. Za ulaznice koje je jedna velika kompanija sponzorirala nije bilo previše interesa, pa su ih menadžeri dijelili po uredima, a radilo se o četvrtfinalu između Hrvatske i Njemačke u Lyonu. Karte je uzeo moj prijatelj i iako o tome do tada nismo ni razmišljali, upitao nas ako bismo otišli u Francusku.
Bile su to teške 90-e, zemlja se tek oporavljala od rata i nije bilo novaca kao danas, pa se nismo baš lako odlučili, a kada smo napokon otišli to je značilo da nećemo prenoćiti u Lyonu, a koliko se sjećam nismo ni jeli u tamošnjim restoranima, nego nešto jeftino negdje po putu. Otišli smo navečer iz Istre i stigli u Lyon u jutarnjim satima. Onda smo malo odspavali u automobilu i poslijepodne otišli prošetati gradom. Nakon utakmice smo odmah sjeli u auto i već ujutro bili u Istri. Kada se danas toga sjetimo, samo se nasmijemo koliko je to bilo ludo.
A kada sam ovih dana potražio fotografije s tog našeg prvog prvenstva, shvatio sam da čak ni kockaste dresove nismo imali, samo zastavu s kojom smo otišli na utakmicu. Tako je to izgledalo 1998. godine.
Ali slučaj je htio da odaberemo najbolju moguću utakmicu, povijesnu pobjedu nad Njemačkom. Sva tri gola vatrenih u mreži Andreasa Koepkea vidjeli smo uživo, a onaj prvi, Jarnijev u posljednjoj minuti prvog poluvremena „kao na dlanu“, jer smo sjedili iza njemačkog golmana. Tko zna, da smo tada izgubili, možda više nikada ne bismo otišli ni na jedno prvenstvo, ali ovako smo se trajno inficirali, pa nakon Francuske nismo propustili niti jedno nogometno prvenstvo na koje se plasirala Hrvatska, osim ono u dalekom Japanu. Pored toga, u svakom kvalifikacijskom ciklusu odlazimo na barem dva gostovanja naše reprezentacije.
Stoga nam je odlazak na ovaj EURO u Francusku svojevrsni povratak na „mjesto zločina“, na mjesto odakle je počela naša nogometna avantura. Zbog poslovnih obaveza nismo se mogli uskladiti da gledamo sve tri utakmice naše reprezentacije, kao prije četiri godine u Poljskoj, pa smo se odlučili za posljednje dvije. Otvaranje protiv Turske u Parizu ćemo gledati kod kuće na tv-u, a onda odlazimo u Francusku, na utakmice protiv Češke i Španjolske u Saint-Etienne i Bordeaux. Bit će to prilika upoznati i ova dva zanimljiva grada, što bismo bez nogometa teže učinili. To je najveća draž nogometnog turizma, utakmice vas odvedu u države i gradove, koje u normalnim okolnostima sigurno ne biste među prvima posjetili.
Iznajmili smo si kuću za odmor u jednom selu u blizini Bordeauxa, pa će trošak boravka „po glavi“ biti relativno malen, a dane između dviju utakmica „potrošit“ ćemo u upoznavanju francuske unutrašnjosti.
Terorista se ne bojimo, izborniku ne vjerujemo, ali reprizu od prije 18 godina ipak potajno priželjkujemo. Uostalom, ni Ćiri uoči odlaska u Francusku 1998. godine nismo previše vjerovali. (Nenad Čakić)
