Igor Loparić: Zadivljen sam koliko ljudi žele pomoći
Na inicijativu mladog Igora Loparića prije dvije godine u Puli je osnovana humanitarna udruga „Naš san njihov osmjeh“ koja danas skrbi o 39 socijalno ugroženih obitelji.
Odakle ta ideja, želja za pomaganjem?
- Imao sam vremena i htio sam pomoći drugima. Nisam znao što i kako, ali znao sam da to želim. Okupio sam prijatelje, to sam im saopćio i tako je krenulo. Tada se odazvalo njih 50-tak, a danas je aktivno oko 30 članova udruge.
Na koji im način pomažete?
- Svaki član brine o jednoj obitelji na način da ih barem jednom mjesečno posjeti i nosi hranu, higijenske potrepštine i školski pribor koje prethodno skupljamo, uglavnom nam građani donose i doniraju ono što prikupljamo taj mjesec. Naime, svaki mjesec organiziramo jednu akciju. Velik nam je problem što nemamo stalnog donatora, ali snalazimo se. Ljudima koji nam se jave nalazimo i poslove, makar povremene, selimo ih… Za ovih jakih hladnoća jednu smo gospođu i njenog sina iz kamp kućice u kojoj su živjeli iselili u prihvatilište. Za njihovu djecu, koja su često zbog uvjeta u kojima žive dosta povučena, organiziramo razne radionice i ostale aktivnosti kako bi se integrirali u društvo, družili…
Gdje prikupljate hranu i higijenska sredstva?
- Imamo jedno skladište na Vidikovcu koje nam je sad već premalo, no od Grada Pule za nekih mjesec dana trebali bi dobiti prostor koji će nam uvelike olakšati posao. Treba nam i prostor za sastanke na koji nam često dođe mnogo ljudi, ja volim reći da ne bi svi stali ni u pulsku Arenu. Oduševljava me koliko su ljudi željni i voljni nekome pomoći.
Nedavno je pulski HDZ prozvao Grad da nije dovoljno socijalno osjetljiv, slažete li se s time?
- Ne bih se s time složio. Grad pomaže koliko može, a kada se vidi da netko to radi na svoju ruku, kao mi, daje im poticaj i pomaže koliko može, isto je sa Županijom. Iako mi volimo raditi sami, ne petljati se u politiku. Mladež IDS-a svojedobno nam je nudio pomoć, no želimo ostat neovisni. HDZ je predlagao socijalnu samoposlugu, a to je ono što mi zapravo radimo, samo što hranu skupljamo pa je nosimo potrebitima, a u samoposlugu bi oni sami dolazili po namirnice i slično.
Koliko često vam se javljaju nove obitelji, koji su njihovi problemi, imate li dovoljno volontera da bi svima mogli pomoći?
- Gotovo svakodnevno nam se javljaju obitelji za pomoć, ali i volonteri. Ljudi su stvarno voljni pomoći, čak i oni najmlađi, od 11, 12 godina. Mislim da je dobro da vide kako potrebiti žive, da im pomognu jer će se tako samo osjećati bolje. Svaki dan naša udruga nekom pomogne i to je stvarno veliko zadovoljstvo. A ljudi nam se javljaju sa raznim problemima, uglavnom su nezaposleni, a imaju dvoje, troje i više djece, samohrani roditelji, mladi roditelji bez posla i slično. Ljudi stvarno žive svakako, mnogi na rubu egzistencije i društvo bi im trebalo pomagati. Mi to svakodnevno činimo i svi koji žele mogu nam se javiti putem Facebooka i pomoći u našem radu. (Tekst i foto: Paola Albertini)
