Kako sam se od Talijana opet pretvorio u Hrvata
U Istri je uobičajeno da Hrvati (pa čak i poneki Srbin i Bošnjak) postanu Talijani. No, da neki Talijan odjednom postane Hrvat, to u zadnjih 25 godina nije zabilježeno. Stoga valja posebno zabilježiti da sam se ja u 10. minuti utakmice između Italije i Hrvatske, barem vizualno, iz Talijana transformirao u Hrvata.
No, idemo redom. Kao strastveni navijač koji hrvatsku nogometnu reprezentaciju pratim na gotovo svakom gostovanju i prvenstvu još od utakmice s Njemačkom u Francuskoj 1998. godine, bilo je logično da odem i u pet sati vožnje udaljen Milano.
Međutim, kako je talijanski savez za hrvatske navijače osigurao malen broj ulaznica, a moja ekipa i ja nismo izvučeni na kompjuterskom izboru sretnika koji će moći kupiti karte za hrvatske navijače, ostale su nam samo dvije opcije – ili ćemo utakmicu gledati ispred televizora ili ćemo riskirati pa u Italiji kupiti četiri karte namijenjene njihovim navijačima.
Odlučili smo riskirati i od jednog Labinjana koji živi i radi u Milanu naručili četiri karte. Osim što su bile četiri puta skuplje, one su predstavljale i dvije opasnosti. Prva je bila da redari idu provjeravati identitete vlasnika karata (što se zna događati, a u Italiji i na prvenstvenim utakmicama Serie A), a druga da upadnemo među talijanske „tifose“ pa moramo biti „kuco“ čitavu utakmicu. Na kraju je ispalo da bismo u većoj opasnosti bili da smo kupili karte za „hrvatsku“ tribinu i sjeli blizu onih kretena s pola mozga koji su bacali baklje po terenu.
iz Istre smo krenuli na dan utakmice u 8 sati ujutro i u Milanu smo bili oko 14 sati. Nakon što smo se smjestili u hotelu (slučajno u istom u kojem su odsjeli i naši reprezentativci, što nam se inače dogodilo i u Makedoniji 2007, Latviji 2010 i Škotskoj 2013. godine), čitavo popodne šetali smo centrom Milana oko Piazze del Duomo i Piazze Garibaldi, koje su od ranog jutra zaposjeli hrvatski navijači. Iako je talijanski nogometni savez ispred katedrale Duomo organizirao corner za svoje navijače, sav trg bio je obojan u crveno-bijele kockice. Navijači su bili veseli, pristojni i žitelji Milana sa zanimanjem su ih promatrali i slikali. Zbog takvih scena i volim odlaziti na utakmice reprezentacije.
S obzirom da smo imali karte za „talijansku“ tribinu, prije odlaska na stadion skinuli smo naše kockaste dresove i obukli ih ispod majica da ne riskiramo da nas jednostavno ne puste na stadion. Namjestili smo talijanski izraz lica, zatvorili usta i krenuli prema ulazu. Na mojoj karti piše talijansko ime i prezime i ako tko pita ja sam Talijan. Na prvoj kontroli jedna žena samo je provjerila da li boja naših karata odgovara sektoru u koji ulazimo. Super, ušli smo u krug stadiona. Tu nas pretresaju policajci, ali dosta površno. U desnom džepu hlača mi je mobitel, a u lijevom džepu jakne novčanik. Karabinjeru to ništa nije sumnjivo. Mogla je biti i baklja, koga briga.
Dolazimo do zadnje prepreke. To je šipkasti ulaz, uobičajen na stadionima koji propušta samo jednu osobu. Nakon što se karta priloži ispod senzora, ako je sve u redu, šipka se pomakne i napravi otvor za prolaz. Čujem poznati zvuk senzora i šipka me propušta unutar stadiona. To je to, pomislih, unutra smo. To što sam mogao biti terorist ili hrvatski huligan s pola mozga, nikoga nije zanimalo.
No, sada je trebalo riješiti drugi problem. Što ako sjednemo u „neprijateljsko okruženje“? Morat ćemo cijelu utakmicu gledati bez hrvatskih dresova i paziti da ne skočimo od sreće kada naši daju gol. No, i tu smo imali sreće. Oko nas su sjedili pristojni ljudi, fine djevojke i roditelji s djecom. No, svejedno još nismo otkrivali dresove jer se na nekim utakmicama znalo događati da redari odstranjuju protivničke navijače i nakon što već sjednu na tribinu. No, nekoliko minuta nakon početka utakmice odlučili smo da više ne želimo biti Talijani i opet smo postali Hrvati.
U tome nas nisu pokolebali ni oni kreteni s pola mozga kada su počeli bacati baklje, jer Talijani jako dobro znaju da 20 budala ne predstavljaju hrvatski navijački korpus. To više što i sami imaju takvih problema. Kada se čitav stadion okrenuo prema kretenima s pola mozga i počeo vikati „Fuori, fuori“, i mi smo im se pridružili u skandiranju.
Nakon nemilih scena kakvima smo svjedočili na stadionu Giuseppe Meazza, istinski navijač se može pokolebati i odustati od odlaska na utakmice. Ali mi idemo dalje jer kada bismo sada odustali to bi značilo da su kreteni s pola mozga pobijedili. E, nećete razbojnici! (Nenad Čakić)
