Uz obljetnicu Oluje: Zaustavi se vjetre na rumunjskoj granici

Marko Perković Thompson nije originalan glazbenik, njegova je glazba prilično retro (jugo hard rock iz 80-ih godina) i mnoge pjesme „posuđene“ su od poznatijih svjetskih autora poput AC/DC i sličnih. No, dvije Thompsonove pjesme posebno su mi drage. Prva je „Lijepa li si“ i za nju sam posebno vezan zbog nogometa i hrvatske reprezentacije na čije utakmice redovito odlazim.

Zaustavi se vjetre

Druga Thompsonova pjesma koja me uvijek dirne je „Zaustavi se vjetre“. Pjesma govori o čovjeku koji je prognan sa svog ognjišta pa tamo negdje u tuđini sluša vjetar koji mu priča o starom kraju, njegovoj djevojci, bratu „koji se oženija nije“, majci koja je možda „bolesna ali to krije“...

Marko Perković, autor i glazbe i teksta je, kada je pisao ove stihove, vjerojatno na umu imao brojne hrvatske političke emigrante koju su morali napustiti Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju i nisu se smjeli vratiti sve do 1990. godine.

No, ova je pjesma univerzalna i prava je šteta što je negativno obilježena svim onim nepoželjnim elementima koji se tako često povezuju s Thompsonovim nastupima. S njom se može poistovjetiti i svaki Istrijan koji je bježeći od komunizma poslije rata odlazio u Ameriku ili daleku Australiju.

Međutim, nikoga ta pjesma nije ganula kao mog rođaka srpske nacionalnosti, kojeg sam prije nekoliko godina posjetio u gradiću Kučevo u Srbiji, nedaleko Rumunjske granice, kamo je prebjegao iz Hrvatske nakon „Oluje“.

Špiro, tako se zvao (u međuvremenu je umro) do rata je živio običan život socijalističkog radnika u Hrvatskoj. Radio je kao mehaničar u Šibeniku, a živio u jednom selu petnaestak kilometara od Šibenika, na svojoj djedovini. Kada su se 1990. u tom kraju ljudi počeli dijeliti po vjeri i naciji, njega je zapala uniforma krajinske milicije (nećak mu Toni iz Šibenika obukao je pak odoru HV-a) u kojoj je dočekao i „Oluju“.

Pred naletom „Oluje“ najprije je s čitavom obitelji na traktoru stigao do Banja Luke, a odande su ih autobusima pristiglima iz Srbije odvozili u razne gradove nove im domovine, koju su mnogi tada prvi put u životu i posjetili.

Mog rođaka Špiru i njegovu obitelj, kao u nekoj lutriji, zapalo je Kučevo, jadan grad u najjadnijem dijelu Srbije, uz samu granicu s Rumunjskom. Snalažljivi su se brzo snašli i odselili u Beograd, gdje je do kraja 90-ih niknulo čitavo jedno naselje s Dalmatincima (oni sebe najradije tako zovu), a Špiro je do smrti ostao u tom jadnom Kučevu, bez posla, bez kuće i bez domovine.

Thompson u Srbiji

Špiro se do posljednjeg dana prisjećao života provedenog u rodnom selu Dragišići kraj Šibenika. Sve bi bio dao da samo jednom vidi svoju nekadašnju kuću, ali se bojao doći u Hrvatsku.

„Ja sam čiste savjesti, znam da nikome nisam učinio ništa nažao, ali znam mnoge slučajeve gdje su ljude lažno optuživali na osnovu anonimnih prijava pa su znali mjesecima odležati u šibenskom zatvoru, dok nisu dokazali svoju nedužnost“, rekao mi je Špiro kad sam ga posjetio u Kučevu.

Dok smo se jednom prilikom vozili njegovom sinu, koji se u međuvremenu oženio i preselio u Beograd, Špiro je u mom autu ugledao Thompsonov CD. „To je onaj što pjeva protiv Srba?“, upitao me. „Ma ne, uglavnom pjeva o ljubavi prema domovini“, rekao sam i onda mu predložio da zajedno poslušamo pjesmu „Zaustavi se vjetre“. „Zanemari na trenutak činjenicu da to pjeva Thompson. Koncentriraj se na riječi i pažljivo ih slušaj“, rekao sam Špiri i pustio mu pjesmu. Tih nekoliko minuta, koliko je trajala pjesma, u autu je vladala neopisiva tišina, a Špirine oči zacaklile su se od suza.

Zar nije ironično da tu lijepu Thompsonovu pjesmu danas, kada Hrvati više ne moraju bježati iz Hrvatske, najbolje razumiju hrvatski Srbi, odnosno Dalmatinci pravoslavne vjere, koji su 1995. morali napustiti svoja ognjišta podno Dinare. Obilježavajući svake godine Oluju možda bismo se ponekad mogli prisjetiti i tih ljudi. (Nenad Čakić)