Istranin Hrvat: Oduvijek i zauvijek!
Otišao sam u Zagreb 1952. godine kao petnaestogodišnjak na školovanje, iz Zagreba u Zagorje – Gornja Bistra. Imao sam osjećaj neke naklonosti prema meni zato što sam došao iz Istre. Prvi put sam otišao u Gornju Bistru 1956., u dječje oporavilište i dvorac hrvatskih banova Oršić s labinskom djecom kao odgojitelj. Prvih godina, na školske ferije dolazio sam putničkim vlakom noću, ujutro autobusom kući. Ulazeći u prostor Istre, pred Opatijom, uvijek me steglo od sjetne radosti.
Na Akademiji likovnih umjetnosti prof. Ivo Režek mi je povjerio da ilustriram knjigu za četvrti razred gimnazije na njemačkom. U poglavlju gdje je bila riječ o pošti, na nacrtanoj kuverti na nečitkoj adresi Istra je bila vidljiva. Jasnina obitelj i rodbina u Osijeku i Vinkovcima prihvatili su (a bili smo još studenti) da se Jasna može udati za mene s nijansom simpatija jer sam Hrvat iz Istre.
U cijeloj bivšoj Jugoslaviji prihvaćali su me kao osobu i profesionalca. Bio i dobro došao, izlagao i radio u više zemalja Europe.
Bio sam 1989. u Likovnoj koloniji ''U znaku zemlje'' u Iloku – dvorac Odescalchi. U dvorcu mi je teta Marija u crnoj haljini, poput naših majki, kada je čula da sam iz Istre, drugo jutro donijela rukopisom napisanu pjesmu o ljubavi prema Istranima. Posebno prisutan i aktivan u svim dijelovima Hrvatske izlagao sam u mnogim gradovima. U Karlovcu su me prihvatili od 1976. kad mi je ovdje bilo teško i pomogli mi da dođem k sebi, i prijateljujemo i dan danas. Karlovčani su dobri ljudi. Na Zagrebačkoj likovnoj akademiji nudili su mi profesori da dođem raditi na Akademiju, no 1965. godine s obitelji sam došao živjeti u Labin.
Neki danas u Istri rade na tome da brišu većinsko hrvatsko stanovništvo! Svi narodi trebaju isticati svoju nacionalnost i zavičajnu pripadnost. Svi zajedno trebamo raditi da živimo bolje i sretnije na ovim i svim prostorima naše lijepe domovine Hrvatske i svijeta. Politika nikad nije bila moje područje interesa, niti sam se poltronski ponašao.
Moje sestre Zora i Marija otišle su 1943. živjeti u Italiju, udane za dobre ljude Talijane koji su bili radnici u Krapnu iznad Raše. Bili smo 2006. u Italiji na 92. rođendanu sestre Zore. Bila je izuzetno dobra osoba, pomagala je i služila mnogima. Na svom rođendanu u devedesetidrugoj je rekla:'' Znam tko sam i otkuda sam''.
Preporučam da se pročita knjiga Bože Milanovića „Moje uspomene“ (1900.-1976.), Pazin 1976. Teške ratne godine 1991., 1992.... odlazio sam na fakultet, održavao sam nastavu i dežurao koji put. Kod Čepićkog polja počeo sam misliti i zamišljao u sebi da bi za 50 godina trebali nestati političari sa scene, a da krenu organizatori boljeg života. Ali prije svog odgovornog nastupa trebali bi svi završiti adekvatan fakultet i proći psihofizičke preglede!
Dvadeset je godina prošlo, još ostaje trideset. Naravno, ja sam možda naivac. Na školovanju u Zagrebu su mi znali reći : ''Kako si mali Jožica zamišlja život''. Prije četiri, a možda i pet godina, na povratku iz Francuske, pred Trstom, rekao sam našem gradonačelniku gospodinu Tuliju Demetliki da bi sve stranke u našoj domovini Hrvatskoj u bazi piramide prema vrhu trebale raditi svojom mudrošću za boljitak svih građana naše zemlje. Što se događa? Umjesto toga pljuju jedna na drugu. Neki galame da se vide, ali ne i da rade!
Na svijetu ima toliko prirodnih katastrofa, stradavanja ljudi i dobara. Hoće li ljudski rod proći još stoljeća pa da prestanu ratovi, ubijanja i razaranja?! Na Kraljevcu u Zagrebu 1957. gdje sam bio u đačkom i studentskom domu, neki čovjek (?) predložio mi je da osnujemo pokret za mir (utopisti).
Prije oko 70 godina u Svetom Lovreču Labinskom (Diminićima) baka Ana, kad su izvana dolazili razni ljudi s ne uvijek dobronamjernim utjecajima, rekla bi: ''Brižna ovca koja ne zna kojem stadu pripada, onda bleji!''
Sve ovo pišem da bih savjetovao one koji se žele u skorom popisu stanovništva regionalno izjasniti. Što ćemo onda s Dalmatincima, Slavoncima, Zagorcima..?! Nismo ovce bake Ane. (Piše: Professor emeritus Josip Diminić, akad. slikar i kipar)
