'Tamo gdje su radnici složni i hrabri, postižu se rezultati!'

Prvi maj je svima poznat kao praznik roštiljanja, druženja i glazbe na otvorenom. Ipak, taj dan ima sasvim drugi smisao i značenje, koje se u današnjem konzumerističkom svijetu, naravno, sustavno zaboravlja. Teoritičari zavjere bi vjerojatno ustvrdili da nas sustav namjerno tjera na takvu promjenu u razmišljanju. Zapravo, oni ne bi ni bili jako daleko od istine. Kome odgovaraju ljuti radnici koji se bore za svoja prava? Zapravo nikome, najmanje moćnicima, ni vladajućima ni poduzetnicima, malim ili velikim. Radnici se više ne bune, rezignirano prihvaćaju što im poslodavac nudi (uglavnom manje nego što može), a o složnosti i hrabrosti više nema ni govora. Tek nam poneka iznimka potvrđuje da ne mora biti tako, da se još uvijek isplati boriti za radnička prava. Jer, ako se radnici ne bore za svoja prava, poslodavac to sigurno neće činiti. Pa ni političari. O tim, pa i drugim temama, razgovarali smo s predsjednicom Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije Marinom Cvitić. Iskreno, britko, oštro i hrabro, Cvitić za Istarski.hr objašnjava neke od današnjih pojava po pitanju radničkih prava, ali i srodnim temama.

- Koji je danas položaj radnika u Istri, pogotovo uzevši u obzir odumiranje industrije i proizvodnje?

- Kada gledamo položaj radnika u Hrvatskoj, pa tako i u Istri samo naizgled je taj položaj bolji u odnosu na ono što je bio nekad. Kažem naizgled, samo zbog toga što postoji nedostatak radnika, pa radnik može birati koji posao će obavljati, za razliku od 10 godina unazad kada su se radnici bojali budućnosti, ako ostanu bez posla. Danas je ponuda poslova daleko veća od potražnje radnika i u tom smislu je položaj radnika bolji. Međutim, činjenica je da je kupovna moć prosječnih radnika sve manja, da je inflacija napravila svoje i da radnik za istu ili veću plaću može kupiti sve manje.

Kada je u pitanju Istra, onda je činjenica da se Istra oslanja pretežito na turizam i usluge, odnosno trgovinu gdje su općenito plaće za 20% niže od prosjeka RH; da taj posao generira rad na određeno vrijeme, a da bilo kakav radni odnos u kojem radnik nije zaposlen 12 mjeseci u godini, ne može osigurati egzistenciju radnika.

- Štiti li radnika dovoljno Zakon o radu, ili su potrebne kakve izmjene?

- Nije toliko problem u Zakonu o radu. Mi imamo relativno dobar Zakon o radu, ali se on uvijek ne poštuje. Zakon propisuje 40 sati redovnog radnog vremena, uvodi mogućnost prekovremenog rada najviše 10 sati ili preraspodjelu radnog vremena u turizmu i sezonskim djelatnostima do maksimalno 60 sati tjedno, svaki tjedan najmanje 1 dan tjednog odmora, ali u praksi su česta kršenja. Radi se prekovremeno i više od 10 sati ili u preraspodjeli ne rijetko i do 80 sati tjedno, a da ne govorimo da se u turizmu zna raditi i cijele sezone bez dana tjednog odmora. I dok u kompanijama gdje djeluje Sindikat i Radničko vijeće postoji neka kontrola, u manje uređenim kompanijama ili manjim restoranima i kafićima, nema zakona. A nema ga, jer nema inspekcije i to poslodavci obilato koriste. Kad već govorim o djelatnosti turizma, malo koji kafić ili restoran radnicima isplaćuje dodatke na plaću kao što je dodatak za minuli rad, rad praznikom, dvokratni, noćni smjenski (osim nedjeljom). A sve je to regulirano Kolektivnim ugovorom ugostiteljstva koji je Odlukom ministra proširen na sve iz ove djelatnosti.

"U cijeloj regiji Istarkoj i Primorsko-goranskoj Županiji postoje, koliko mi je poznato, svega tri inspektora rada. Oni ne stignu obaviti nadzor niti na poziv Sindikata (čeka se po nekoliko mjeseci), a kamoli obavljati redovni nadzor."

- Koji su po vama najznačajniji problemi po pitanju zakonskih i institucionalnih okvira glede prava radnika?

- Kao što sam rekla mali broj zaposlenih inspektora rada koji će redovito kontrolirati poslodavce, koji su usput i slabo motivirani. Samo kontinuiranim i preventivnim kontrolama može se napraviti iskorak u poštivanju prava radnika. Nisam čak ni pobornik velikog kažnjavanja, barem ne za prvi put. Mislim da bi učestali nadzor nad poštivanjem prava radnika pozitivno djelovalo i da bi se poslodavci bolje pridržavali zakonskih propisa.

"Radnici se rijetko odlučuju na tužbe protiv poslodavca, čak i kad su u pitanju materijalna potraživanja. Ranije je to bilo iz straha, jer bi u pravilu izgubili posao. Sada kod većine radnika ne postoji strah, jer posao se nudi na sve strane. Međutim, činjenica je da radni sporovi traju godinama i radnici jednostavno nemaju povjerenja u pravosudni sustav."

- Kakva su vaša iskustva, jesu li radnici međusobno solidarni ili toga više nema?

- Nažalost, nema solidarnosti, odnosno rijetke su sredine gdje su radnici solidarni i hrabri. Većinom, nema onih koji su se spremni boriti za svoje dostojanstvo, a kamo li za dostojanstvo i pravdu svojih kolega. I upravo s takvim ponašanjem, sa svojom nespremnošću da se bore za svoja prava, potiču poslodavce na loš odnos prema radnicima.

Jedno od rijetkih sredina gdje zaista vlada hrabrost, odlučnost i solidarnost radnika jeste u Holcimu u Koromačnu. I upravo je to sredina koja je pokazala zavidne rezultate u poboljšanju plaća i uvjeta rada već nekoliko godina za redom. Stoga, netočno je kada se ljudi žale za neke uvjete rada ili plaće, pa sami konstatiraju: „Ništa se ne može“. Netočno!

"Tamo gdje su radnici složni, solidarni, hrabri i odlučni, POSTIŽU SE REZULTATI!"

- Prije dvije godine pulski gradonačelnik je potvrdio da se ide u inicijativu vraćanja naziva Prvomajske ulice u Puli. Prošlo je dvije godine, ništa od toga. Znate li nešto više o tome? Je li to po vama dobra ideja?

- Nije mi poznato da je imao takvu ideju, ali svakako bi je podržala. Naime, pogrešno je uvriježeno mišljenje da 1. maj ima veze sa socijalizmom ili komunizmom. 1. maj nas treba asocirati na povijest borbe za radnička prava, na hrabrost i solidarnost. I upravo zbog toga svaki grad, a posebno gradovi koji imaju svoju povijest u radničkim borbama za pravedniji i dostojanstveniji rad, trebao bi imati Prvomajsku ulicu ili prvomajski trg. Pula je imala svoj krvavi 1. maj 1920. godine kada je ubijeno 7 radnika, a mnoštvo radnika je ranjeno i u spomen na njih, svakako bi trebalo vratiti naziv ulice.

- Danas znamo da neki radnici rade previše sati dnevno, zasigurno više od propisanih osam,  prekovremeno, pa u fušu i tako dalje. Možemo li govoriti o nekom novom obliku robovlasništva?

- Da, danas su se radnici pomirili s time da su tri legendarne osmice za koje su se borili daleke 1886 godine - nedostižne. Međutim, čak ne zbog toga da poslodavci to traže već zato što od redovnog rada radnik ne može dostojanstveno živjeti. Medijalna plaća iznosi nešto više od 1.000 Eura, što znači da 50% radnika prima plaću manju od 1.000 Eura. Oko 100.000 radnika u Hrvatskoj živi od minimalne plaće koja sada iznosi 677 Eura i koja je čak 20% veća u odnosu na lani. Međutim, što ako oba roditelja imaju minimalnu plaću i imaju dvoje djece koje treba školovati.  Kako živjeti od 1300 ili 1.500 eura mjesečno u obitelji. Radnici su prisiljeni ili raditi prekovremeno ili raditi dodatno u fušu da bi popravili svoja primanja. Često radnici traže da rade prekovremeno, čak i više nego Zakon dozvoljava, ne zato jer vole raditi, nego zato jer im takav rad omogućuje dodatna primanja koja su im potrebna za osiguranje egzistencije obitelji.

Međutim, ima naravno i poslodavaca koji koriste položaj slabijeg, pa im nalaže prekovremeni rad, a kako je taj rad plaćen, upitno je. Naime, kad su u pitanju dodaci na plaću, Zakon propisuje samo za rad nedjeljom da se taj rad plaća uvećano za 50%. Svi ostali dodaci, kao npr. praznikom, prekovremeno, noćni rad, dvokratni rad, smjenski rad i sl. zakon samo utvrđuje da se plaća uvećano. Stoga, ako u tvrtki ne postoji Kolektivni ugovor, odnosno ako ne djeluje Sindikat, jer samo Sindikat može sklopiti Kolektivni ugovor, ako poslodavac plati 1 eur više za takav rad, on je zadovoljio formu.

- Postoje li mehanizmi koji štite radnika od toga? Koji su oni te djeluju li uopće?

- Prije svega, radnici moraju znati da sami ne mogu ostvariti svoje interese, niti se mogu zaštiti, a još manje suprotstaviti poslodavcu. Činjenica je da su interesi radnika i poslodavca suprostavljeni. Poslodavci žele povećati produktivnost, smanjiti troškove i povećati profit. S druge strane, radnici žele veću plaću, bolje uvjete rada i sigurnost na radnom mjestu. Jedini način koji garantira i zaštitu prava i promicanje interesa radnika je prije svega sindikalno organiziranje, a onda putem sindikata kolektivno pregovaranje radi sklapanja Kolektivnog ugovora kojim bi se povećala materijalna prava i osigurali bolji uvjeti rada. S druge strane, već sam ranije napomenula zbog slabog organiziranja državnog inspektorata, teško se može govoriti o zaštiti radnika na taj način.

- Što je sa strancima koji rade u RH? Kakav je njihov status?

- Kada govorimo o stranim radnicima koji rade u uređenim kompanijama, posebno mislim na velike turističke kompanije, onda ne možemo reći da je njihov status nepovoljniji u odnosu na druge radnike. Naprotiv, ako izuzmemo činjenicu da su odvojeni od svojih obitelji i da su išli našim žargonom rečeno „trbuhom za kruhom“, oni su čak i u povoljnijem položaju. Naime, njima je osiguran adekvatan i dobar smještaj i prehranu i to tri obroka, a s druge strane plaća za radno mjesto u pravilu kao i za ostale lokalne radnike. I taj radnik nema potrebe da troši svoju plaću, i u pravilu je niti ne troši već šalje svojoj obitelji. U isto vrijeme, kao što navodim, lokalni radnik ima istu plaću, a ima dodatne troškove oko dodatnih obroka, ali i režijske troškove oko stanovanja. I zato pokušavamo kroz kolektivne ugovore i u pregovorima s poslodavcima ugovoriti određeni dodatak za radnike koji nisu smješteni kod poslodavca i kojima poslodavac ne snosi troškove smještaja.  

Međutim, postoji i druga strana priče kada su u pitanju strani radnici, a koji ne rade u velikim korporacijama, gdje se radnici smještavaju po 30-tak u skučenom prostoru, gdje ne postoje ni minimalni higijenski uvjeti, gdje rade znatno duže od ugovorenog radnog vremena, za istu ili manu plaću; gdje im poslodavci uzimaju od plaće i za taj jadan smještaj kojeg su im dali određenu naknadu.

"...a da ne govorimo o agencijama za zapošljavanje stranih radnika koje od tih radnika naplaćuju značajnu proviziju jer su im našle posao. Jer u protivnom, kako bi moglo opstati čak 600 registriranih agencija za obavljanje posredovanja pri zapošljavanju stranih radnika?"

- Zašto naši ljudi ne rade neke poslove, je li im ispod časti, je li plaća premala?

- Prije svega, ne bih rekla da naši ljudi neće raditi neke poslove. Naravno da ako mogu naći poslove s većom plaćom ili na neodređeno vrijeme ili s boljim uvjetima rada i međuljudskim odnosima, da je prirodno da će odabrati takav posao. Ako mislite na sezonske poslove na niže plaćena radna mjesta, činjenica je da je sve manje radnika koji su spremni raditi 4, 5 ili 7 mjeseci, jer živjeti treba 12 mjeseci. I ako negdje gdje je radni odnos na neodređeno vrijeme, pa čak i s manjom plaćom, radnik će u pravilu birati takav posao, jer mu nudi određenu sigurnost i stabilnost. Radnik koji radi na određeno ili sezonski, u neravnopravnom je položaju, ne može planirati budućnost, obitelj, ne može dignuti kredit. Nije čudo da su mnogi zbog niskih plaća i nestabilnog radnog odnosa otišli raditi u druge zemlje EU, pa makar na istim poslovima i isto na određeno, ali za tri do četiri puta veću plaću.

- Koliko mladi bježe iz RH zbog statusa radnika i malih primanja?

- Naravno, ima mladih koji u potragu za boljim poslom i boljim životom bježi iz Hrvatske. Međutim, nažalost, plaća i uvjeti rada nisu uvijek razlog. Uvjeti u kojim živimo u RH, korupcija, nepotizam i u konačnici kriminal kojim je RH isprepletena do naviše razine, gdje napredovati mogu podobni, a ne sposobni, sigurno je da predstavlja razlog da odlaze z Hrvatske. Umjesto da se bore za promjene, za pravedan rad i uvjete rada, oni ostavljaju ovu besperspektivnu državu. I to je tužno i to je znak za alarm, jer naša država pomalo odumire. Političari, neovisno kojoj opciji pripadaju, lijevoj ili desnoj, pričaju jedno, a rade drugo. Mladi ljudi nemaju strpljenja čekati, nisu odvažni uhvatiti se u borbu za bolji život u Hrvatskoj već idu linijom manjeg otpora i vjerojatnost je da se neće više vratiti.

- I za kraj, imaju li radnici razloga da se praznik rada u Hrvatskoj obilježava na drugačiji način, a ne da se praznik rada veže uz roštilj i besplatne porcije graha?

- Nažalost, stvarnost u Hrvatskoj daleko je od idealnog i ima i te kako razloga da se iskaže radničko nezadovoljstvo. Činjenica je da preko polovine građana ne može podmiriti nepredviđene financijske izdatke; preko polovine građana ne može si priuštiti sedam dana godišnjeg odmora van svoje kuće; šestina domaćinstva kasni s plaćanjem računa; preko 50% umirovljenika je ispod granice siromaštva (prosječna mirovina iznosi tek nešto više od 500 eura, dok svaki četvrti umirovljenik preživljava od  mirovine koja je ispod 350 Eura); preko 200.000 građana imaju blokiran račun; hrvatski radnici imaju plaće među najnižim plaćama u Europi; preko 100.000 radnika radi za minimalnu plaću od 670 Eura, istovremeno imamo apsurdne situacije da nam ne mali broj menagera dobivaju mjesečnu plaću koja je dvostruko ili trostruko veća od godišnje prosječne plaće radnika; da nam preko 30.000 umirovljenika radi na 4 sata da bi si podebljali primanja kako bi mogli živjeti; da nam 30.000 radnika radi nakon 65 godine života, ne zato jer im se radi već da bi mogli živjeti.

Sve su to razlozi da pokažemo svoje nezadovoljstvo povodom međunarodnog praznika rada, kao što to čine na tisuće radnika diljem Europe i svijeta.

"Na žalost kod nas još uvijek nema dovoljno radničke hrabrosti, a još manje solidarnosti."

I zato nam je tako kako je. Nekome dobro, nekome loše, ali moramo biti otvoreni i iskreni. Nismo spremni raditi promjene, nismo spremni pokazati nezadovoljstvo. Iako ne treba prolijevati krv, ni gubiti život kao nekada. Samo treba malo radničke osviještenosti i malo hrabrosti i živim u uvjerenju da će se ponovno i u Hrvatskoj naći neka nova generacija radništva koji će se znati pokazati bunt i hrabrost s ciljem da se i njihov glas čuje.

Ujedno koristim priliku da svim radnicima čestitam njihov dan, 1. maj i neka se danas prisjete razloga zbog kojih ga obilježavamo.

(Razgovarao Marcello Rosanda)